Često događaji o kojima najmanje razmišljamo znaju da budu značajni i da se u nekom trenutku pokažu kao bitni, pa se kajemo što im nismo posvetili dovoljno pažnje. U svakodnevnom životu, pogotovo u kontaktima koje ostvarujemo sa najbližima, nesporazumi i konflikti se događaju oko sitnica i detalja.
Velike i značajne stvari su rijetko problem, a to iz razloga što se veliki problemi obično rješavaju ili su nepremostivi pa možemo znati „na čemu smo“.
Upravo me jedan takav događaj podstakao na razmišljanje, a nadam se da će i ovaj tekst makar još nekog podstaći da razmisli o tome. Čvrstina pojedinih osobina ljudi je ponekad tolika, da se neki aspekti ličnosti ne mogu promijeniti koliko god drugi pokušavali na to da utiču. Nekad je i volja konkretne osobe nedovoljna.
Prvi korak u tom procesu je sticanje svijesti o neophodnosti promjene. Onog trenutka kad zaista i shvatimo da moramo unositi određene novine treba da imamo jaku ličnost, sposobnu da prevaziđe sebe. Najveći problem leži upravo tu, što nismo dovoljno jaki da izađemo iz svog uskog okvira i dođemo do onoga što se naziva empatija.
Nesposobnost najjednostavnijeg čina prepoznavanja druge osobe kao ličnosti i nekoga ko ima svoje ja dogodila se tokom jedne večeri. U jednom noćnom klubu, gdje su rasprave i svađe, koje završavaju na razne načine, na žalost, normalna pojava, bio sam primoran da se okrenem jer sam čuo muškarca koji toliko glasno viče da ni muzika nije bila dovoljna da ga spriječi u nakani koju je imao. Misleći da je svađa u pitanju, bio sam zapanjen kad sam vidio da je taj momak vikao na djevojku.
Instinktivno sam tada pogledao obezbjeđenje koje je bilo tik uz sto gdje se pomenuti događaj odvijao ali, gle čuda, niko od njih nije reagovao. Nevjerica na licima ljudi koji su to gledali a iz straha ili iz drugih razloga nemoćnih da učine nešto, dovela me je do toga da se zapitam - da li mi uopšte imamo svijest o tome šta je zaista ravnopravnost? Imamo dobru zakonsku regulativu, postoji monitoring koji kroz izvještaje raznih organizacija postaje dio naše stvarnosti ali u praksi, vrlo često nismo ni blizu ravnopravnosti. I upravo ovdje dolazi do izražaja ono što je naglašeno u uvodnom dijelu – sitnice najbolje pokazuju gdje smo zaista. Tako je i ovaj, za najveći broj ljudi, banalan događaj u stvari samo manifestacija opšte klime odnosa između muškaraca i žena.
Neminovnost boljeg položaja žene kod nas je nešto od čega ne možemo pobjeći, ali moramo stati na put malim ali isuviše značajnim situacijama u kojima se nipodaštava svaka mogućnost žene da se predstavi kao neko ko zaslužuje jednak tretman. Umjesto da obezbjeđenje tog kluba stane u njenu zaštitu i pokuša da obuzda gospodina koji toliko ne može da obuzda sebe i svoj gnijev, oni su nijemo posmatrali događaj. Štaviše, moguće da su se i podsmijavali, govoreći da je to pravi muškarac koji pokazuje ko je ko u igri statusa.
Za veliki broj ovakvih i sličnih situacija uopšte ne znamo i ne možemo ni znati, jer ko je lud da se upušta u igru sa nekim ko nema kotrolu nad sobom. I opet se vraćam na prvi dio teksta. Svijest naših muškaraca o sopstvenom značaju i sposobnostima je takva da je potrebno jako puno vremena da se promijeni. Vjekovi junaštva i podređenosti žene koja naliči služavki ostavili su traga na toliko generacija, a gen opstaje i prenosi se.
Naša svijesti mora se mijenjati u smjeru suprotnom od onoga koji je toliko vremena bio dominantan, a to je smjer podređenosti, da generalno ne postoji spremnost prihvatanja drugih kao jednakih. U domenu socijalne politike, to bi značilo da svi imamo makar iste početne šanse. U društ v enom životu, to bi značilo da druge poštujemo kao ljude koji imaju svoje ja i koji su ličnosti, a što se posebno odnosi na žene. I dalje nekima teško pada činjenica da dame nekad imaju veću moć i uticaj, makar u nekim pojedinačnim aktivnostima.
Savremeni svijet nosi sa sobom velike nejednakosti, ali makar u onom dijelu u kojem možemo da doprinesemo da se nejednakosti smanjuju treba da to zaista i uradimo. Prema tome, možemo se dičiti i ponositi napretkom i voljom, ali dok god padamo na malim testovima onda sve to nema puno smisla. Da sam u događaju koji je predmet ovog teksta ja ili neki muškarac bio na mjestu nesrećne djevojke vjerovatno bih bio ekspresno i ni malo nježno izbačen. Neko će reći, sama je kriva i nije to smjela da dozvoli. Na žalost, strah je često jači od razuma i sputava ga, a mi treba da probudimo naš i ne dozvolimo da ovakve priče bude bilo čiju imaginaciju.
Bonus video:
