„...zamisli kako izgleda kad se jedan majstor dohvati pera umjesto da šaluje.“ (komentator buzdovan – vijesti.me 11.06.)
Mnogi pojmovi - naročito od kad je primitivizam obnovljen i vaspostavljen - daleko su od svojih evropskih rođaka. Sadržina i izvorno značenje riječi polako iščezavaju i gube se u izmaglici „proevropske“ posvećenosti i svakodnevnog opštenja. Elem, putujemo nedvojbeno i bez kolebanja k evropskim vrijednostima ma šta to značilo.
A to znači ne mrdajući s mjesta. Prije će Evropa k nama, našoj samosvojnosti i ’ladovini'. Tako nam majstori „šaluju“ i krpe kotlove, dok u Evropi diriguju filharmonijskim orkestrom.
Političarima, pomenimo ih, taman dobro dođe kad nesporazum i umrežavanje gluvih telefona među pučanstvom naraste do opšte pometnje, separacije i atomizacije. Kada, spasavajući se od praznih i besmislenih razgovora prestanemo jedni druge da slušamo. Jedan vidoviti Cetinjanin je, još u prošlom stoljeću, prilikom jedne žučne rasprave svom sagovorniku replicirao: „Ti si za mene jedan običan ventilator“. Talasanje vazdušne mase iz grla bijela. Bojno polje zračnih valova i političke prakse. Nije isključena rezonancija.
Državotvorna strategija
Zanago, ovo važno pitanje ne smije se prepustiti ingenioznim pojedincima. „Mož’ da bidne, al’ ne mora da znači“ jeste državna ideologija i kamen temeljac novokomponovanog partijotizma.
(Svetozar Marović je, poput zakletog komuniste, izgorio na tom zadatku). Uostalom, politika u Evropi je neozbiljno zanimanje a političari hinsani sumnjivih motiva. Kod nas međutim, vođe, duhovnici, izumitelji dobitnih kombinacija, paralelnih privrednih grana i mehkih suglasnika.
Ništa što je ljudsko nije im strano – neomeđena je i preopširna njihova duša. Neki to zovu totalitarizam. Drugi opet demokratijom evropskog kova. Mož’ da bidne...
Rijetki rezistentni majstori, meštri, potisnuti političkim sustavom na začelje, mogu sa svojim „kolegama“ nk i pk težacima da kopaju kanale, sade papriku, plijeve lozu – 130 metara vinograda za 90 centi... Ko im je kriv što ne bendaše odluke Glavnog odbora centralnog komiteta.
Učenici prevazilaze učitelja
Učitelj današnjih MNE „državotvoraca“ - kontroverzni komunista, socijalista - u doba svoje svemoći energično je, u brk, skresao delegaciji naučnika koja je došla da ga opomene na posljedice njegovog kursa:
„Meni je glas seljaka isti kao glas akademika“. Da, samo što seljaka ima sto ’iljada puta više. Tako su pokisli Učenjaci obesnaženi - ostali bez glasa - sa svojih 0,0001%. Poslije njih i seljajci, ali to je druga priča.
Poklonici i polaznici gorepomenutog, međutim, pokazuju da može žešće, bolje, učinkovitije i ne mnogo skuplje: imamo Akademike koji su jednako krotki i jednomišljenici sa seljacima. Glasaju isto, mada je to nebitno ako smo dobro razumjeli gorecitiranog.
Ipak, uživaju na sebi primjeren način, politički podložni i jedinstveni, pak monolitnošću svojom, podržavaju nadu da će i seljacima - da se razumijemo, svi smo mi seljaci - jednog dana biti dobro. A Partija to zna da cijeni. Odlika im što neće da oru – pogotovo drumove carske - nego za neoranje primaju akademski dodatak od tisuću eura mjesečno.
Za te novce jedan seljak treba da proizvede stotinu tona krompira. Stotinu hiljada kilograma kompijera. Deset akademika teže hiljadu tona krompira na godišnjem nivou. Troška što se tiče. Mašala, treba to ižjesti.
“Svjetski rekorder u tom smislu“
Naravski, seljaku treba pružiti osjećaj zajedništva, zadovoljstvo/kompenzaciju – glasač je to. Jeste ti život težak – proizvesti onoliku krtolu - ali brale, pismen si kao akademik. Lično se Država za to postarala. Ovjerila i okadila. Niko ne treba – ponajmanje Akademici - da brine za šjutrašnjicu. Nešto se proda, pomalo zadužuje – kamata se plaća novim kreditom i Bog te veselio. Uplate redovne.
Svjetski smo rekorderi! U smislu evropskih integracija, naravski. Naši državni inteligenti posvećeni su integracijama na globalnom nivou i bez pobjede doći neće. Nije čudo, samo se treba navići: Glasnogovornica Vlade izjavljuje suvereno „evropski prvak sveta“ kako se svojevremeno blagoizvoleo izraziti Đ. Balašević za svog petla – kokota, je li. Sve kao šaleći se. Nema tu šale – nije se trebao oglašavati prije zore - bilo je samo pitanje vremena kad će pjesma postati stvarnost. Naši kokoti samo su čekali priliku.
Bonus video: