“Nije lopov onaj koji pljačka banke, već onaj ko ih osniva'',
Bertold Breht
Mudra je mafija: shvatio je šef šta u kriminogenom sistemu njegove vlasti može predstavljati sopstvena banka. Mudra je familija: što bi se sa prljavim parama potucali po bjelosvjetskim šalterima kada mogu stvoriti svoj, porodični, za nesmetano i temeljno ispiranje novca. Mudar je vječiti premijer: zašto rizikovati kod drugih banaka, kada finansijske svinjarije klana, na ovaj način, može počistiti našim novcem.
Mudra je hobotnica DPS-a: kako svojim depozitima ne hraniti, sa dlana, “Prvo čudovište” kada joj ono zauzvrat omogućava povoljne ili beskamatne kredite za ovozemaljsku besmrtnost. Mudre su “Prva pobjeda”, “Prva analitika”, “Prva živa istina” i ostale bojanke mafije: kako ne lagati javnost u ime Prvog brata, bankara i finansijera, generalnog sponzora i pravdenika?
Ćuti Prvo pleme. Kao nikada do sada, uhvaćeni su u kriminalu, uslikani u nezakonitim radnjama, provaljeni u debelim i masnim lažima. Stranci su u svojim novinskim istraživanjima, bez ovdašnjih istinskih demantija na iznešene činjenice, otvorili košnicu oligarhije, zavukli ruke duboko u leglo crnogorske mafije.
Ako je i bilo onih koji nijesu znali, onih koji su sumnjali, onih, sitih, koji su zarad širom otvorenih usta, odbijali da otvore oči, sada i oni mogu jasno da vide: „Prva banka“ je mašina za pranje novca, bankomat za tajkune, banka organizovanog kriminala. Ekonomski monstrum. Sigurna luka za narko-bosove i kumove – „biznismene“, pouzdani sef za podzemne moćnike i njihove supruge, kasica-prasica naše nadzemne anti-elite. Privremena ostava za džakove pune novca. Slamarica familije.
Mudar je i Zapad: nije slučajno birao metu prema kojoj je strijela odapeta. Strijela, koja ujedno predstavlja i početak žešćeg, konačnog, sanaderovskog raskida sa posljednjim evropskim oligarhom; raskida sa dosadašnjom praksom licemjerne, dugogodišnje podrške ovdašnjem mafiokratskom režimu. Znaju odlično u britanskom Javnom servisu, glasilu zvanične, državne politike - BBC-ju, i ostalim centrima odakle je poteklo raskrinkavanje crnogorskog levijatana, da je pucanj u političke vode, pucanj u prazno.
Gubljenje vremena. Kriminalna odgovornost Mila Đukanovića i njegovih piona, poslušnika i parazita, teže je dokaziva u polju političkog. Takva je, naročito u Crnoj Gori, politika – apstraktna, haotična, podložna lažima i relativizovanjima. Šef u tim i takvim vodama, dvije decenije, ličnu političku odgovornost i ekonomsku korist svog bratstva krije iza partije, iza institucija, iza kupljenih izbora, iza crnogorske državnosti, iza sistema. Nažalost, iza nas.
Ekonomija je nešto drugo - primijenjena matematika koja u konkretnom kontekstu udjela u vlasničkoj strukturi “Prve banke” glasi: Milo Đukanović – 3%, Aco Đukanović – 47% i Ana Kolarević – 1% akcija. Prostim sabiranjem udjela i srodničkim povezivanjem vlasnika dolazi se do političke odgovornosti. Nema magle i apstrakcije. Nema manipulacije i krivih čitanja. Brojevi ne lažu. Zbog toga je i Zapad naciljao njihovu banku. Pravo u srce.
Nigdje, kao na njenom primjeru, nije tako brutalno jasno, neopisivo providno i djetinje slikovito uočljiva nezakonita priroda đukanovićevske oligarhije, sprega organizovanog kriminala sa najmoćnijim ljudima vlasti, parapolitička mafijaška struktura koja se krije iza zvaničnih laži. Nigdje, kao u ovom slučaju, na tako shvatljiv način, nije dostupna šema na bazi koje funkcioniše struktura konstantnog potkradanja i enormnog bogaćenja. Nigdje, kao ovdje, tako eksplicitno i direktno povezivo sa šefom i njegovima, nije razumljiva piramida zla koju grade godinama.
Čita se kao sa dlana: ponajmanje je riječ o banci. To je privatna firma domaće vlastele uz pomoć koje umnožavaju bogatstva, sakupljaju novac za sumnjive projekte, pozajmljuju svojima, u svekolikoj crnogorskoj omerti, olakšani saznanjem da je rizik minimalan jer gubitak uvijek možemo i moramo pokrivati – mi, sitni smrtnici, u kojima oni vide, ne duše ljudske, već deponente i poreske obveznike od čijih čistih mrvica oni stvaraju svoje prljave milione.
Istina je sada dostupna golom oku, kao i odgovor na pitanje - kako je za enormno kratko vrijeme od osnivanja, banka postala fenomen likvidnosti, primjer uspjeha, institucija od povjerenja? Veoma lako, kada se ima u vidu da se dio državnog novca slivao u njene kase i tu, treba li reći – nezakonito, čuvao, kada su preduzeća, po nepisanoj direktivi iz bratskog vrha, privatizovana preko njenih računa, kada su fizička lica zaposlena u državnim i firmama bliskim “crnom plemstvu”, po istoj direktivi, primala plate preko njenih računa, kada su giganti poput Elektroprivrede prodavani kako bi se, između ostalog, rješavali njeni problemi, kada je poslovala sa narko-bosovima i licima sa interpolove potjernice, kada je lukšićevski spašavana sa četrdesetčetri budžetska, naša miliona… Hobotnica.
Ipak, najopasnije saznanje, koje nam je bliže nakon raskrinkavanja poslovanja njihove banke, jeste to da na identičnim osnovama funkcioniše baratanje čitavim budžetom, da upravo na pomenutim matricama “radi” mašinerija njihove vlasti na svim nivoima, da je ovo razotkrivanje pomenutog stanja tek djelić mnogo većeg zla koji nam se posljednjih, dugih godina događa.
Jasno je: planski su uništili sve granice između javnog i privatnog, u njihovu korist, razumije se, tako da nema linije razdvajanja između njihove banke i one, Centralne, njihove banke i budžeta, njihove banke i naših, javnih preduzeća, njihove banke i institucija. Njihovog i našeg. Sistem spojenih sudova mafije. Sve to, zvalo se ono “Prva banka”, Centralna banka, budžet ili institucije, ima za svrhu “samo” tri crna cilja – korist za familiju, održanje okoštalog klana i širenje razgranate imperije “Prve bande”.
Bonus video:
