Kada države treba vojno da intervenišu kako bi spriječile zvjerstva u drugim zemljama? Ovo pitanje je staro i obišlo je mnoga mjesta. Sada je stiglo i u Siriju. Američki predsjednik Teodor Ruzvelt tvrdio je 1904. da se „s vremena na vrijeme dese zločini tako velikih razmjera i toliko uža s n i“ da je potrebno da inter venišemo oružanom silom. Vijek ranije, 1821, dok su Evropljani i Amerikanci raspravljali da li da intervenišu u borbi Grčke za nezavisnost, predsjednik Džon Kvinsi Adams upozorio je svoje američke kolege na „odlazak preko granice u potrazi za čudovište m koje bi uništ i l i“.
U novije vrijeme, nakon genocida u kome je stradalo blizu 800.000 ljudi u Ruandi 1994. i pokolja bosanskih muškaraca i dječaka u Srebrenici 1995, mnogi su obećali da se neće dozvoliti da se ikada više dogode takva zvjerstva. Kada je Slobodan Milošević 1999. počeo da sprovodi etničko čišćenje na Kosovu, Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija usvojio je rezoluciju kojom je priznata humanitarna katastrofa, ali nije mogao da se složi oko druge rezolucije o intervenciji zbog prijetnje od ruskog veta. Umjesto toga, NATO snage su bombardovale Srbiju u akciji koju su mnogi posmatrači ocijenili kao legitimnu, ali ne i legalnu.
Nakon toga, tadašnji generalni sekretar UN Kofi Anan je formirao međunarodnu komisiju koja bi preporučila načine kako bi se humanitarna intervencija mogla uskladiti sa članom 2.7 Povelje UN koja podržav a pravosudni sistem država članica. Komisija je zaključila da članice imaju odgovornost da zaštite svoje građane i da im u tome treba pomoći miroljubivim sredstvima, ali da, ukoliko neka države ignoriše tu odgovornost napadajući sopstvene građane, međunarodna zajednica može da razmotri vojnu intervenciju.
Princip „Odgovornost za zaštititu“ (R2P) je jednoglasno usvojen na Svjetskom samitu UN 2005, ali su događaji koji su uslijedili pokazali da sve zemlje članice ne tumače rezoluciju na isti način. Rusija uporno tvrdi da samo rezolucije Savjeta bezbjednosti, a ne Generalne skupštine, predstavljaju obavezujuće međunarodne propise. U međuvremenu je Rusija uložila veto u SB na rezoluciju o Siriji i, što je donekle ironično, ponovo je pozvan Anan kako bi se angažovao u dosad neuspješnim naporima da se prekine tamošnje krvo proliće.
Do prošle godine mnogi posmatrači smatrali su R2P, u najboljem slučaju, uzvišenom nadom ili otmenom greškom. Međutim, 2011. dok se pukovnik Muamer Gadafi pripremao da uništi svoje protivnike u Bengaziju, Savjet bezbjednosti se pozvao na R2P kao na osnovu za rezoluciju koja omogućava NATO alijansi da u Libiji upotrebi oružanu silu. U Sjedinjenim Državama predsjednik Barak Obama je oprezno sačekao rezolucije Arapske lige i Savjeta bezbjednosti i tako izbjegao cijenu meke sile koju je administracija Džordža Buša pretrpjela prilikom intervencije u Iraku 2003. Međutim, Rusija, Kina i druge zemlje su osjetile da NATO iskorištava rezoluciju za smjenu režima, a ne samo za zaštitu civila u Libiji.
U stvari, R2P je više borba oko političkog legitimiteta i meke sile, nego što je čvrsti međunarodni zakon. Neki pravnici sa Zapada tvrde da R2P sadrži odgovornost da se spriječi genocid, zločini protiv čovječnosti i ratni zločini koje pokrivaju razne konvencije međunarodnog humanitarnog prava.
Međutim, Riusija, Kina i druge zemlje oklijevaju da omoguće zakonsku ili političku osnovu za akcije poput one u Libiji. Postoje i drugi razlozi zašto R2P nije uspješna za sirijski slučaj. Izvedena iz tradicionalne teorije „samo rat“, R2P ne počiva samo na ispravnim namjerama, nego i na postojanju razumne perspektive za uspjeh. Mnogi posmatrači ističu značajne fizičke i vojne razlike između Libije i Sirije koje bi učinile problematičnim uvođenje zone zabrane letenja ili zone zabrane vožnje. Neki Sirijci koji se protive režimu predsjednika
Bašara al Asada, ističući Bagdad 2005, tvrde da je jedina gora stvar od okrutnog diktatora sektaški građanski rat . Ovi faktori se odnose na veće probleme u vezi sa humanitarnim intervencijama.
Kao prvo, motivi su često izmiješani (na kraju krajeva, Ruzveltove riječi su se odnosile na Kubu). Štaviše, živimo u svijetu različitih kultura i znamo veoma malo o društvenom inženjeringu i tome kako se grade nacije. Kada ne možemo da budemo sigurni kako da popravimo svijet, oprez postaje značajna vrlina, a arogantne vizije mogu predstavljati užasnu opasnost. Spoljna politika, poput medicine, mora da se vodi po principu „prvo nemoj napraviti nikakvu štetu“. Oprez ne znači da se u Siriji ne može ništa uraditi.
Druge vlade mogu da nastave da pokušavaju da ubijede Rusiju da će njeni interesi biti bolje zadovoljeni oslobađanjem od aktuelnog režima, nego ako se dozvoli stalna radikalizacija njegovih protivnika. Oštrijim sankcijama se može nastaviti oduzimanje legitimiteta režimu, a Tursku bi mogli ubijediti da preduzme čvršće korake protiv svog susjeda.
Štaviše, oprez ne znači ni da će humanitarne intervencije uvijek biti bezuspješne. U nekim slučajevima, čak i ako su motivi izmiješani, perspektive za uspjeh su razumne i stanovništvo se može osloboditi nevolja po skromnoj cijeni. Vojne intervencije u Sijera Leoneu, Liberiji, Istočnom Timoru i Bosni nisu riješile sve probleme, ali su unaprijedile živote tamošnjeg stanovništva. Druge intervencije – na primjer, u Somaliji – nisu.
Nedavne intervencije velikih razmjera i Iraku i Avganistanu, iako nisu prvenstveno humanitarne, umanjile su podršku javnosti za vojne akcije. Ali treba da se prisjetimo priče Marka Tvena o njegovoj mački. Pošto je jednom sjela na vruću peć, više nikada nije sijedala na vruću peć, ali nije ni na hladnu.
Intervencije će se i dalje dešavati, iako je sada vjerovatnije da će biti kraće, da će uključivati manje ljudstva i da će se oslanjati na tehnologije koje omogućavaju akcije sa veće distance. U eri sajber ratova i bespilotnih letjelica, teško se može predvidjeti kraj R2P-a ili humanitarnih intervencija.
Bonus video:
