Kada sam prije par mjeseci saznala da moj dragi poznanik (kojeg sam još u srednjoj školi upoznala kao momka koji nevjerovatno "skida" glas Kurta Kobejna), učestvuje u talent šou emisiji, bila sam veoma skeptična.
Nemajući (iz bojkota) već 10 godina TV aparat u kući, dočepala sam se snimaka na Ju Tjubu da vidim na šta liči taj degradirajući spektakl koji konvertuje mlade muzičke talente u mašine za pravljenje novca.
Draško Đukić pobijedio, od novca će kupiti pijanino i registrovati auto >>>
Draško Đukić: Nisam brinuo hoću li se dopasti publici >>>
Spremna da se razočaram kompromitovanjem duše momka čije su svirke bile svojevrstan soundtrack mojih tinejdžerskih provoda u Novom, jedino čime sam se mogla razočarati već nakon gledanja prve numere, bilo je to što nisam bila u pravu.
Nisu šljašteća bina i komercijalni ambijent “progutali” Draška, već je Draškov talenat zasjenio i postidio svaku šljokicu i specijalni efekat u televizijskom studiju, i svaku lošu matricu (umjesto kojih je u studio uskoro stigao bend sa, gle čuda, pravim instrumentima).
Za mene je od tog momenta gledanje Draška u Letu ka zvijezdama, postao spektakl “Draško protiv Golijata” u kojem je Golijat naša popularna muzička scena. (Kad bolje razmislim, Golijat i nije najpogodnija metafora, ali nek ostane jer znate na šta mislim).
I tako sam počela iz Italije redovno da upijam emisije Let ka zvijezdama na Jutjubu, kao pravi nostalgični gastabajter, preskačući do Draškovih nastupa, jedva čekajući da vidim šta je otpjevao, kako je zvučalo, je li ostao svoj (jeste, u svakom trenutku, u slučaju da se neko još uvijek pita).
Eto ga, Drale, na Jutjub ekranu, sa RTCG natpisom u gornjem desnom uglu snimka, na šljaštećoj bini - pjeva iste one svoje (i naše) omiljene stvari na koje smo mi Novljani, iako smo cijenili njegov glas, bili više oguglali jer smo ih slušali iz godine u godinu: svakog ljeta, svake zime, svake sezone, Draško sa svojim Radiohead-Nirvana-Pearl Jam-Pink Floyd-Doors-repertoarom.
Njegovo nastupanje na Letu ka zvijezdama sa tim numerama izgledalo mi je kao da Draško odjednom umjesto u “Pozorištu” (koje je vrvilo od ljubitelja te muzike), otišao da nastupi u jednu “Kazu” (lokal koji u Novom važi kao simbol nečeg što je suprotno Pozorištu, gdje se sluša komercijalnija muzika, u koji mahom ne zalaze ljudi iz Pozorišta, i u kojem nije rijetkost pronaći osobu koja će vam reći da u Pozorište izlaze “drogaši”).
Ali, eto ga Drale, u toj RTCG zvjezdanoj Kazi, svoj svojcat, kao teleportovan sa bine (sada već) ugašenog Kluba hercegnovskog Pozorišta. Isti “look”, iste stvari, isti fantastičan glas koji je van svog standardnog okruženja, umjesto da se izgubi, dobio novu, jaču, dimenziju, i, što je najčudnije, oduševio publiku mahom sačinjenu od ljubitelja drugačije muzike. Suvi talenat izbrisao je zaraćene granice izmedju muzičkih žanrova.
Draška nije kompromitovala komercijalna industrija, zato što Draško, poput djeteta, izgleda i ne zna kako biti nešto drugo osim onog što jeste. A dani su takvi da je upravo ta nekompromitovana konekcija sa sopstvenim bićem najveća rijetkost. I tako je on očarao ostavši svoj, “draškovski” nepomičan pored balerine koju je medijska mašina bahato ubacila u aranžman. Draškovski odan svom starom repertoaru, garderobi. “Draškovski” bez pretencioznosti povukao granicu stilistima, garderoberima, koreografima. Draškovski, bez trunke nadmenosti uzeo prvu nagradu. Na bini je ostajao samo suvi, draškovski talenat. (Najbolji momenat, ako mene pitate – odlična izvedba pjesme Gospode Glembajevih, Ljubav i jad, koja je zasjenila original).
Kad smo prije nekoliko mjeseci (kasnije se ispostavilo – bezuspješno) pokušavali posljednjim trzajima nade da “Sačuvamo naše Pozorište”, neko je negdje napisao: “Pozorište – jedini klub za koji navijam”.
E, pa tako nekako sam i ja navijala za Draška. Ne da pobijedi u emisiji, već da odskoči, u inat onim daskama koje su zabarakadirale put novljanske kulture, zapečativši vrata jedinoj oazi kreativnih ljudi, koja je godinama odzvanjala upravo Draškovim interpretacijama Nirvane, Radioheada, Doorsa – Klub Hercegnovskog Pozorišta. (Apatija je pojela nadu, koristoljubivost sačekavši pravi trenutak iskočila iz zasjede, i – kvit: vrata Instituciji koja je imala sve osnove da postane Kulturni centar, iza kojih je bila i sala za probe Draškovog benda, zatvoriće se, kažu, da bi se u toj zgradi otvorila (ironija!) prodavnica muzičkih instrumenata, (dvostruka ironija!) na zahtjev direktorice novske Muzičke škole.)
Zato neka, za inat, 2012. i bude godina uspjeha novskih muzičara: dok ovo pišem, najmanje trojica Novljana drmaju muzičke standarde u regionu i šire. Mario Đorđević (Who See) se odomaćio u samom vrhu MTV-jeve Domaćice, Draško Đukić je osvojio Let ka zvijezdama talentom kakav, kako rekoše iz žirija, odavno nije viđen na našim prostorima, a Rambov “Euro Neuro” šikanira učmale standarde Eurosonga.
Prodajte vi vaše muzičke instrumente, ali nemojte sjutra dizati rejting Vašoj Muzičkoj školi ubacivanjem imena ljudi kojima ste juče zalupili vrata pred nosom, na pompezne liste uspješnih novskih muzičara. Jer, kada oni uspiju, možda će to biti vama u inat, ali sigurno neće biti vašom zaslugom. Živjela muzika.
Bonus video:
