Margaret Tačer svojevremeno je kazala da je stupila na funkciju sa jednim ciljem.- da Britaniju od zavisnog dovede do samostalnog društva, iz “dajte mi” do “uradite sami” nacije.
Milo Đukanović je prije 12 godina na crnogorsku državu stavio tablu sa natpisom “for sale” - društvo i sve njegove vrijednosti na rasprodaji.
Navedimo samo par friških primjera.
Društvo imuno na činjenicu da se Vlada u jeku kampanje za predsjedničke izbore hvali time da je emitovala 500 miliona euroobveznica po do sada najnižoj kamatnoj stopi.
To je isto kao kad jedan od supružnika saopštava radosnu vijest drugom – super smo se zadužili, za 500 eura vraćamo samo 600 da bi vratili onih 500 eura koji si ti prije uzeo/la sa kamatom od 200 eura.
Problem je samo što je ukupan dug duplo veći nego što je bio prije 12 godina. A u kući je sve manje stvari koje možemo prodati. I ne smijemo više prodavati.
Društvo u kojem je ubijena svaka kultura dijaloga. Društvo u kojem se na prste dvije ruke sveo broj onih koji su dovoljno hrabri da utemeljeno kritikuju nosioce vlasti. Kojima se to vraća tako što se pokušavaju diskreditivati diktiranom kampanjom iz epicentra režimske propagande – sada esnafski umivene Pobjede - do rušilačkih talasa Pinka, režimskog oružja za kulturni genocid nad sopstvenim narodom. Društvo u kojem je “poštena inteligencija”, pristavši na ulogu uživalaca materijalne pomoći iz budžeta i patriotometra, toliko devalvirala da je mnogo skuplja riječ regionalnih neznavenika nego sva njihova zaslužna i uslužna djela i riječi..
Društvo koje ne pita Đukanovića zar nije on bio upravo taj koji je svih ovih godina funkcionalno bio zadužen da se bori protiv svih vidova kriminala „do istrebljenja“ i da brine za bezbjednost i tako nam dragu stabilnost. Kao da je preko noći reinkanirao u Nebojšu Medojevića. Kao da kriminalne grupe nijesu već godinama problem. Ili je jedini problem što se, kako kaže, “kriminal malo obahatio”. Kao kriminal ne smeta, dilujte vi, samo birajte mjesto i vrijeme gdje ćete se međusobno i koga ćete još rokati, ne nanosite nam političku štetu.
I to se obahatio zbog obračuna u centru Podgorice posljednjih mjeseci. A šta ćemo sa likvidacijama Gorana Žugića i Belog Raspopovića koje su se isto tako desile u širem centru Podgorice za vrijeme njegovog prvog predsjedničkog mandata.
Nije mi bila namjera da se na ovaj dan bavim retrospektivom onoga što je vlast natovarila na rbat građana tokom prethodnih 12 godina nezavisnosti i ranije. Ali je nemoguče ne izbaciti sičiju kada se sjetite očekivanja od prije 12 godina. Nemam problem da kažem da ova vlast ili neki njeni djelovi nijesu uradili i nekoliko dobrih stvari za Crnu Gori za 12 godina, kao što su dobri odnosi sa susjedima, članstvo u NATO, gradnja autoputa...
Samo mi se čini da je ovo prigodan trenutak da se postavi važno pitanje a i pokušaju dati neki odgovori. Da li je realan rascjep DPS-a u 13. godini nezavisnosti? Da li je broj 13 malerozan za DPS?.
Nije državna tajna da Duško Marković kapilarno kontroliše gotovo sve institucije. Nije tajna, ni da su mu u sistemu Ahilova peta dio kadrova ANB-a pod Dejanom Peruničičem i posebno Specijalno tužilaštvo sa Milivojem Katnićem. A to što se niko ne javlja na konkurs za direktora policije nije posljedica deficita realno ili nerealno ambicioznih kadrova, nego nemogućnosti kompromisa između sukobljenih partijskih i svih ostalih klanova.
I ne može se izbjeći paralela sa mandatom Igora Lukšića kada je bezbjedonosni lonac šištao na sve strane i kada je eksplozija izbjegnuta zahvaljući samo tome je on dobrovoljno ugasio grijač.
I dok se Đukanović, upravo preko Markovića, obračunavao sa Lukšičem za kontrolu nad bezjednosninim sektorom, sa Željkom Šuranovićem je vodio rat oko modela privatizacije.
Sa ove vremenske distance možemo zaključiti da je upravo Šturanović zaslužan što nijesmo potpali pod rusku sferu uticaja. On je zajedno sa Ranko Krivokapićem i, paradoksalno, Andrijom Mandićem, Predragom Bulatovićem, Srđanom Milićem, Medojevićem… spriječio namjeru Đukanovića da Olegu Deripaski proda Termoelektranu i time Rusiji omogući kontrolu nad kompletnim energetskim sistemom Crne Gore.
Marković sada izgleda bije bitke sa Đukanovićem i za bezbjednosni sektor i za model ekonomskog razvoja.
Đukanović se hvali da dobro mjeri svaku riječ prije nego što je izgovori. Pa zašto bi onda ničim izazvan govorio da unutar partije “stanuju ljudi sa različitim mišljenjima, sa različitim viđenjima problema”, i da će bez jedinstva biti na većim izbornim iskušenjima nego što bi trebali da budu?
Zašto onda onako sraman osvrt na pucanj na Oliveru Lakić, u odnosu na koji izjave Markovića i njegovih ministara djeluju kao oštra reakcija neke nevladine organizacije.
Ni Marković nije brzoplet na riječima, jer mu primarna profesija to daje.
Kazao je da od Đukanovića očekuje da se povuče sa partijske funkcije jer je to dostignuti demokratski standard (čitaj, lakše ću preuzeti partiju), dok mu partijski šef uzvraća - pričaćemo o tome kad se završe lokalni izbori, nije nigdje zapisano da se moram odreći partijske funkcije (čitaj, ne dam partiju).
No, tu je kontrola nad partijom manje bitna stvar. Ključ je u odgovoru na pitanje ko u mogućem sukobu kontoliše većinu od 41 poslanika.
U tom konktekstu se mogu tumačiti i naznake obnavljanja Đukanovićeve ljubavi sa Putinovom Rusijom koja sigurno ima uticaja na dio nezavisnih i poslanika DF-a. Brojke pokazuju da će u igri prijestola stradati i opozicina čapra. Ali isto tako, kada na privatnom posjedu dođe do sukoba, onda će tu presudnu ulogu odigrati arbitri sa zapadne strane.
Ukratko, džaba Đukanoviću što formalno drži ključ za mandat za sastav Vlade, ako nema tih para i podrške pomoću kojih može sakupiti 41 poslanika. I obratno, klimava je Markoviću fotelja i budućnost ako nema podršku sa strane I na papiru taj broj poslanika.
Jedan opozicioni lider mi je prenio utisak da je Marković u intervjuu za RTCG samo slao poruke da se neće predati ako Đukanovič krene na njega.
Moj je utisak da je Marković, apostrofirajući to što nije dozvolio prodaju Luke Bar i to što kod njega nema “of - šor i sumnjivih investitora”, sa obje ruke rasklimao tablu sa natpisom “for sale”. I da mu Đukanovič i njegovo okruženje to neče oprostiti. I da sada nema povratka na staro.
Ako sam u pravu, ipak je najvažnije pitanje hoće li, i ako hoće, koliko će 13. godina nezavisnosti biti malerozna za Crnu Goru.
Bonus video:
