Dugo, jako dugo još od vremena jednopartizma, vlastodršci CG okupiraju značenje politike kako bi se ona od građana/ki prepoznala kao nešto negativno, prijeteće, moralno problematično.
Politika se u našim glavama direktno vezuje za status nedodirljivih (rezervisana mjesta na predstavama, parkinzima, u redovima, u poslovima, u obrazovanju, zdravstvu...) za mušku autoritarnost (muške dike i prilike tradicionalnog patrijarhata) za korupciju (bez nje: nećeš se zaposliti, nećeš dobiti stan, nećeš napredovati, nećeš biti na tim i tim mjestima...), za laž (obećavaju neispunjavaju, uvijek krive „objektivne okolnosti“) za veliki kriminal (obogatili su se vidljivo, sigurno ne od „plate političara/činovnika“ jer od nje tek jedva pristojno mogu da žive) za manipulaciju (nikad ne kažu kako ih njihovi glasači placaju već kako se oni za njih bore!). Svjesni su da misao i jezik prate realnost. Okupirali su simboličku ravan kako bi utjelotvorili u našu misao njihovu prljavštinu. Skoro da uspijevaju. Skoro, ali ne sasvim. Još, van njihove kontrole, ima onih koji vjeruju da je politika neophodna, ali da ona podrazumijeva drugačije metode od njihovih kao i drugačije vrijednosti od navedenih.
U nedostatku bespogovorne ubijeđenosti, mora se upotrijebiti sila. Nudi se megdan. Premijer poručuje „izađite u moju arenu da se izmjerimo!“ Poruka je – Ko jači tlači! (da „oborimo ruke“ pa ko pobijedi „njegova je raja“). Nije neobično što ljudi koji vjeruju u njihov (gore navedeni) opis politike, glasaju isto. Nije valjda da će glasati za „jače“ koji sigurno i „jače tlače“ kako reče jedna uplašena gospođa „neka ovi odu, ali drugi da ne dođu!“ Eto toliko su ubjedljivi u ocrnjivanju i utjerivanju straha od politike. Imaju svoju arenu, poznatu publiku i statiste... Neki ne pristaju.
Nudi se i strpljenje. Dvadeset godina „pred budućnošću“, nikada u sadašnjosti i nikada pred odgovornošću za ono što su uradili ili rade. Ovakve pozive razumiju isključivo oni koji ih plaćaju da „misle“ nerazumijevanje ostaje onima koji će sjutra biti obilježeni remetilačkim faktorom crnogorske idile. Neki ne vole demagogiju.
Konačno, treba se javno odreći vrijednosti kojima su okupirali politiku. Nikako se odreći politike (interesovanja za uređivanje života u zajednici) jer je ona integralni dio naše ljudskosti (mnogi koji su je se odrekli odrekli su se i dijela svoje ljudskosti), jer oni to žele. To znači predati im vlastitu moć. Nisu u pitanju izbori, nego suština. Politika kao vještina organizovanja života u zajednici je naša obaveza i odgovornost. Naravno da su naša i prava koja proističu iz toga, da od onih koje plaćamo da rade u naše ime tražimo odgovornost, nezavisnost i polaganje računa. Pristali su svojom voljom.
Treba se javno odreći njihovih metoda „uspješnog“ djelovanja: potkupljivanje medija, zarobljavanja institucija i u njima zaposlenih, eliminisanje različitih i neistomišljenika, stvaranje privilegovanih, satjerivanja svih u jednoumlje i obožavanje nedodirljivih vođa. Ali se ne treba odreći metoda: kreativne akcije, slobode govora i organizovanja, uznemiravanja moćnih, traženja odgovornosti, brige za drugačije, šetnji ulicama i slavlja na trgovima.
Bavimo se politikom na svakom mjestu, ljudi to stalno i rade, ali, radimo to javno. Drugačija politika nam treba. Ne treba nam ni poziciona, ni opoziciona, ni mjerena, ni izmjerena, ne ni manje ni više zlo, nego istina o zlu koje su činili u naše ime, braneći njihovu politiku i pokušavajući da nas dovedu na njihov teren, kao i projekcija budućnosti utemeljena u radu i pravičnosti.
Ostanimo na svom terenu baveći se politikom, za socijalnu pravdu, nenasilje i kvalitet života i prirode. Politikom koja će institucije učiniti servisima građana, instrumente vladanja potčiniti građanima/kama i javnom mnenju.
Bavimo se politikom, slobodni od bilo koje „boje“ i uniforme. Ne uklapajmo se u – pozicione, opozicione, zavisne, nezavisne, odgovorne, nedogovorne, strpljive, nestrpljive, pametne, nepametne, redove, nego samo u svoje. Oni neka broje koji su to, ako im je do broja stalo. Ne dajmo se imenovati i ograničiti jer je javni prostor mjesto angažovanja za sve koji žele drugačiju politiku.
Ne plašimo se politike. Niko se neće odreći vlastite psihologije samo zato što postoje ljudi čije je to zanimanje, ne bi se trebalo odreći politike zato što ima neko koga plaćamo da kroz institucije sistema sprovodi našu volju, a činio je to što je činio.
Oni hoće njihov teren, njihova pravila, uspješno sprovođenje njihove politike (opis na početku) - malo mi je dosta da se to naziva politikom. Neka uče. Ne smije se dozvoliti da njihova hajka utiče da se pravi nova mimikrija za ono što je politika samo zato što su oni okupirali njen značaj i značenje.
Bonus video:
