Nakon serijala Vladinog dnevnika koji traje već skoro tri godine, a kojim se pokušava linčovati naš list, njegovi novinari, urednici i vlasnici, stvari polako dolaze na svoje mjesto. Iako smo od početka tvrdili da je organizovani kriminal udario na najvećeg i najozbiljnijeg kritičara režima, bilo je i dobronamjernih ljudi koji su bili zbunjeni i sumnjičavi.
Iz prostog razloga što su se kao svjedoci saradnici u linču i pokušaju uništenja “Vijesti” pojavljivali likovi sa formalno javne scene, a ne iz podzemlja. Bivši premijer, njegov najomiljeniji novinar, gradonačelnik, ministri, pisac jedan, drugi, treći, pjesnici, publicisti, lokalna, ali i sarajevska raja, poneki poslanik i visoki dužnosnik nezavisnog pravosuđa. I sve uzalud. Nataša Kandić, jedna od najpoznatijih ličnosti antiratnog i civilnog sektora sa prostora ex Jugoslavije, na vrhuncu te kampanje konstatovala je da takav udar na jedan nezavisni medij nije zabilježen u posljednjih 20 godina na ovim prostorima. Dakle, toga nije bilo ni kod Miloševića, čija je propagnada po zlu ostala čuvena.
Tvrdili smo, dakle, čitavo vrijeme da iza svega stoji organizovani kriminal i da je taj serijal najbolja potvrda da su u Crnoj Gori izbrisane linije razgraničenja između institucionalne vlasti i podzemlja. Zajedno su počeli da nas blate, da nam sude, da nas fizički ugrožavaju, zajedno su krenuli da nas unište, jer su znali, ako ućutkaju najuticajniji medij u Crnoj Gori, njihovoj vladavini i čerupanju države nema kraja. Ali, uzalud.
Štaviše, kako je njihova hajka dobijala na intenzitetu, tako je uticaj i ugled lista rastao i dostigao nezabilježenih 53 odsto povjerenja građana. Ali, i pored toga bilo je dobronamjernih, koji nijesu prepoznavali rukopis mafije. A u stvari, baš u Vladinom dnevniku se na najslikovitiji način vidi to srastanje politike i podzemlja – građani svojim novcem finansiraju list koji direktno uređuje mafija. To akteulni premijer, formalni vlasnik dnevnika, podvodi pod evropski standard i zove nemiješanjem u uređivačku politiku medija.
Lukšićeva priča je nekako mogla da se drži sve do ovih dana kada je u arenu ušao Sava Grbović, poznat pod umjetničkim imenom Džigi. Sam nadimak dovoljno govori kojoj umjetnosti bi lik mogao da pripada. Kada se pogledaju fotke iz albuma dotičnog, koje su i ovih dana publikovane u nezavisnim medijima, ta slika je još jasnija. Na njima je mnogo davno upokojenih u nekom uličnom, mafijaškom obračunu. Srećom, Džigi je preživio. Kako bi nam objasnio, preko svog glasila, da on nije ono što mu zbore, već je vitez Crne Gore.
I zaista, ko častan i dobronamjeran u ovoj zemlji može posumnjati da je Džigi, kako sam tvrdi, davno krenuo sa ozbiljnim biznisom u inostranstvu. I kako je tamo, pretpostavlja se u nekoj istraživačkoj laboratoriji ili investicionom fondu, stekao slavu kao veliki ekspert, zaradio stotine miliona i donio ih u svoju domovinu, da zaposli ljude, podrži ekonomiju i svoje ogromno znanje prenese na mlade generacije. Kako onda tako uglednom čovjeku, koji je svoju reputaciju gradio na olovci i peru, a ne pištolju i hekleru, ne povjerovati da su “Vijesti” tabloid, da su njegovi vlasnici i urednici na njegovom platnom spisku, a da je njihov izdavač poznati priređivač igara na sreću mimo zakonske regulative.
Kako mu čak ne povjerovati i kada obesmišljava zakone fizike – kaže da je i on donirao novac za pokretanje ”Vijesti” i to zbog kontre “Danu”, iako je fakat da je “Dan” nastao 15 mjeseci nakon “Vijesti”!
Stvari su dakle došle na svoje mjesto. Da je Vladin dnevnik u startu krenuo sa Džigijem bilo bi više nego providno. Činjenica da su ga ostavili za kraj govori da su džaba krečili i da im je čitava hajka završila u ćorsokaku. Ostao im je svjedok saradnik Džigi. Ali sve to nam sa druge strane objašnjava otkuda takva i tolika hajka. Otkuda sve te psovke, prijetnje, iživljavanja, bestijalne laži, otkuda toliko nasilja i mržnje. Od mafije. Kako ona nema problema sa moralnim i ljudskim kategorijama, a s druge strane, osjeća se nedodirljivom i svemoćnom, najlakše joj je bilo sve oponente uvesti na svoj teren, u blato, iz koga će, unaprijed se zna, ona izaći kao pobjednik.
Mafija nije mogla da vjeruje da ćemo na njihovu buku i na njihov bijes odgovoriti profesionalnim radom, svjesni da se u početku možda nećemo dobro i na pravi način čuti, ali da dugoročno sve mora isplivati na površinu, a stvari doći na svoje mjesto. I to se dešava ovih dana. Zato smo srećni što nijesmo po Džigijevoj volji. Još srećniji što nijesmo na njegovom platnom spisku. Nikad bili! Srećni smo što sa njim nikad nijesmo popili piće, niti ga ikad pozvali na piće, niti ikad od njega dobili poziv na piće. Srećni smo što niti jedan euro ili marka od njegovih novaca napravljenih u inostranstvu mukotrpnim i naučnim radom, nije ušao u “Vijesti”. Niti će. Srećni smo što smo slobodni i što ni Džigi, ni bilo ko iz njegove plejade uglednih političara, biznismena i novinara, ne može da nas zastraši, da nas ucijeni, ućutka ili uguši.
Jedino što Džigiju preostaje je ono na čemu je gradio biznis i karijeru. Ali, unaprijed treba da zna da nas je mnogo, da nas ne može sve ukloniti, da će uvijek ostati dovoljno onih koji će nositi luču slobodne štampe koju smo zapalili još davno, prije više od dvije decenije, dok je Džigi u inozemstvu mukotrpno zarađivao koru hljeba.
Srećni smo, na kraju, ne samo zbog nas, već i zbog naše zemlje – na šta bi ličila Crna Gora kada bi čitava bila ućutkana i na platnom spisku Džigija i njegovih. I kada bi povjerovala u njihovu istinu.
Željko IVANOVIĆ, Mihailo JOVOVIĆ
Bonus video:
