Još od abortusa Jugoslavije, nije se desilo da osoba iz polja kulture na pravi način redom potrese svojim djelima sve republike nastale nakon tog bezgrešnog začeća države i harmoničnog braka republika. Za sad je to jedino uspio Oliver Frljić, metodom „prst u oko“, vodeći se idejom da bi teatar trebao da bude ogledalo društvene stvarnosti!
Frljić posjeduje izvanredan osjećaj za osjetljive teme. Sami nazivi njegovih predstava govore dovoljno, ponekad više od komplet predstava drugih podobnih reditelja i pregalaca. „Proklet bio izdajica svoje domovine“, ta proročka pjesma u kojoj je bačena vječita anatema na sve koji označeni kao rušioci temelja naše domovine samo je podsjećanje na period koji smo prebrzo zaboravili. Naziv „Mrzim istinu“ iako se odnosi na motive iz sopstvene porodice, može da se prenese na države i pokušaj uljepšavanja istorije koji je nažalost često uspješan. U Hrvatskoj je Frljićeva predstava izazvala ogromnu buru i označena kao šokantno prenagljivanje, a najveći strah i alergiju Hrvatska ima upravo na pomen riječi „Turbofolk“.
Nakon skoro trideset godina od filma koji je dobio najveće evropske nagrade, Frljić je rizično ali uspješno adaptirao tekst Abdulaha Sidrana i napravio pozorišnu predstavu „Otac na službenom putu“. Njegova predstava „Kukavičluk“ izvedena u Subotici, govori o problemu kolektivnog zaborava i negiranju kolektivne odgovornosti. Predstava završava čitanjem imena stradalih u Srebrenici. Iako ima onih koji tvrde da je ogledalo koje Frljić stavlja pred publiku iskrivljeno, nagrade koje predstave dobijaju na brojnim festivalima i reakcije publike su čist dokaz da je Frljić ponudio publici bolnu istinu.
Najviše bure i polemike izazvala je predstava „Pismo iz 1920.“ rađena na osnovu Andrićeve ideje. Čak i prije predstave krenuo je medijski linč, dok je autor dobijao razne prijetnje o zabranjivanju i sabotiranju predstave. Gdje god je izvedena, predstava je izazvala zasluženo veliku pažnju, izuzev naravno Podgorice. Frljić je jedan od rijetkih ljudi koji je uspješno opisao rat u Bosni, kao i poslijeratno stanje. Predstava ne odgovara na pitanje „ko je počeo rat“, već perfektno opisuje haos i zamršenost balkanskih sukoba. Kidanjem veze između stvarnosti i pozornice, autor nas navodi da shvatimo da smo svi akteri jedne velike predstave, upravo te Andrićeve kojoj se protive najviše oni koji su iz ratnih uniformi uskočili u odijela i zauzeli uticajne pozicije čak i u parlamentu.
Najviše žalbi na „Pismo iz 1920“ imao je glumac Emir Hadžihafizbegović, jer je Frljić koristio u predstavi isječke audio snimka njegove monodrame „Godine prevare“ u kojoj on poziva narod da nikad ne oprosti i zaboravi ratna stradanja i žrtve. Na kraju predstave čuje se glas Olivera Frljića, koji glasom punim gorčine, ljubavi i ironije između ostalog govori: „Ja sam Oliver Frljić, izdajnik. Ja mrzim Bosnu jer je Bosna zemlja mržnje.“ Iako je sve to samo teatar, mnogi sude Frljiću zbog njegovog „priznanja“. Međutim, postavlja se pitanje da li je priča o mržnji na našim prostorima zastarjela i prevaziđena, a ako je tako, zašto je i dalje tabu?
Atelje 212 je angažovao Frljića da radi predstavu koja će se zvati „Zoran Đinđić“. Vijest je odmah probudila medije i izazvala ogromnu pažnju, dok novinari ishitreno postavljaju pitanje koji će glumac igrati Zorana Đinđića. Odgovor nisu dobili, vjerovatno jer možda neće uopšte biti takvog lika u priči, „Zoran Đinđić“ je sinonim za epohu, za težnju ka slobodi misli i dokaz postojanja mračnih sila koje rukovode ovim prostorima i dalje.
Iako je Oliver Frljić u Crnoj Gori radio predstavu „Rasprava“ po tekstu Pjera de Marivoa, treba mu uputiti otvoren poziv da svrati još jedanput kod nas, dati mu odriješene ruke da odabere temu i pred našu publiku i društvo postavi „ogledalo društvene stvarnosti“. Da ne „slutimo“, naši premijeri su živi i zdravi, nisu još uvijek uradili toliko dobrog da bi doživjeli Đinđićevu sudbinu. Ako bi Frljić radio predstavu o nama, vjerovatno bi se u tom ogledalu vidjeli sve sami „Primjeri čojstva i junaštva“, a Frljić bi opet bio izdajnik.
Bonus video:
