Osvrt na boravak u Njemačkoj i susrete s njemačkim zvaničnicima
Danas je u Crnoj Gori veoma teško živjeti. Na kraju, to svi dobro znamo, s jedinom razlikom što neki to priznaju, a drugi nevješto pokušavaju da prikriju. Loši međuljudski, a nerijetko i porodični odnosi, prijateljstva za koja se vremenom ispostavi da nisu prava, neuspjesi koji raduju komšije i uspjesi koje vam gotovo niko ne prašta, ne pružaju veliku nadu u bolje sjutra... Pa, ipak...
Zašto je Crna Gora danas ovakva? Da li nas je neko do toga doveo ili smo sami krivi za situaciju u kojoj se nalazimo? Ovo nije pismeni sastav za učenike srednje škole (sasvim sigurno bih dobila peticu kod moje omiljene profesorice srpskohrvatskog jezika), ovo je, nažalost, surova zbilja koju neću i ne želim da prihvatim.
Neću, jer se sjećam drugih vremena i drugačijih ljudi, drugih vrijednosti koje smo baštinili... Puteva koji su nas vodili tamo gdje nijesmo mogli zalutati i ljudi koje smo s punim pravom smatrali uzorima, a koji su danas na rubu egzistencije... Kuda to idemo? Ko nas je odveo na ovu stranputicu?! Mislimo li svojom ili tuđom glavom?! Nije strašno pogriješiti, ali je strašno istrajavati u greškama! Zašto vam ovo govorim? Ja, koju je veoma teško iznenaditi poslije svega što sam doživjela i preživjela...
A bila sam i više nego iznenađena i nadasve zahvalna na podršci i povjerenju koje je ukazano delegaciji nezavisnih medija iz Crne Gore, čiji sam bila član, prilikom susreta s njemačkim zvaničnicima 29. i 30. marta. Primili su nas visoki zvaničnici Bundestaga, MIP–a, Ministarstva odbrane i predstavnici kabineta njemačke kancelarke Angele Merkel. Bila je čast i zadovoljstvo razgovarati s ljudima koji ne daju lažna obećanja već nude podršku i ulivaju nadu, osjetiti snagu institucija kojima se vjeruje…
I prepoznati autoritet i kredibilitet ljudi na čelu tih institucija od kojih zavise životi građana. I kojima građani, zamislite, vjeruju! Neopisiv je osjećaj upoznati snagu i moć države i čuti da se zločin zove upravo tim imenom! Govorila sam snagom činjenica i argumenata, onako kako mi nalažu pravila struke - pravnice i advokatice. Mislila sam da za civilizovanu Njemačku ovo nije pitanje emocija već pitanje pravde. Ali, dolaskom u ovu državu shvatila sam da pravda ima i drugo lice - emociju.
Zločin koji se desio 27. maja 2004. godine ispred redakcije dnevnog lista “Dan” ima istu težinu kao i svi drugi zločini prema novinarima počinjeni bilo gdje u svijetu... S jednom jedinom razlikom - nije isto izgubiti ratnog reportera na ratom zahvaćenom području i u mirnodopskim uslovima strijeljati novinara pred redakcijom njegovog lista. Da ne budem pogrešno shvaćena, svaki život podjednako vrijedi... Ali, izgubiti život na način kako je izgubio glavni i odgovorni urednik “Dana” u čojskoj i sojskoj Crnoj Gori nije ni čojski, ni sojski. Naprotiv! Zato me, možda, i najviše dojmila snaga institucija Njemačke koja je i sama prošla golgotu i kroz pokajanje i traženje oprosta doživjela katarzu.
Želim da Crna Gora jednakom snagom prođe kroz ovo teško i bremenito vrijeme i da buduće generacije spoznaju da nema zločina bez kazne. Bez kazne i odgovornosti i za izvršioca i za nalogodavaca, što i jeste poruka zvanične Njemačke. Civilizovani ljudi u civilizovanoj državi nijesu zločinom nazvali samo čin ubistva već i organizovanu harangu - perfidni i dugo pripremani scenario psihičke torture nad ženom i djetetom. Gdje su bili borci za ljudska prava kad su u organizovanoj haranzi, u kojoj su učestvovali nosioci najodgovornijih državnih funkcija, bezbroj puta javno kršena moja i prava mog djeteta?! NIGDJE! Da li znaju o čemu govorim!? NE ZNAJU!
Nekad je bilo časno živjeti u Crnoj Gori. Danas, nažalost, većina, nema taj osjećaj... Za utjehu je da ništa nije nepromjenljivo i zauvijek dato. Moj suprug je često govorio da je pravda spora, ali dostižna... Ali, za pravdu se moramo boriti, jer se velike pobjede ne mogu desiti bez borbe. Bez borbe nema ni slobode u bilo kojoj oblasti života... Boreći se za slobodu medija, zajedno s prijateljima iz čitavog svijeta, mi se borimo i za sve vas, za vladavinu prava i život dostojan čovjeka... Mnogi su spremni da vam uskrate slobodu, ali samo od vas zavisi da li će i uspjeti u tome... Jer, sloboda je izbor, a samosvjestan čovjek nikad ne bira da bude rob...
I, NE ZABORAVITE – sloboda se osvaja, a onaj ko vjeruje da može promijeniti svijet na kraju ga i promijeni... Kažu da to samo treba dovoljno jako željeti... I, naravno, biti spreman na bespoštednu borbu za svoje snove...
Bonus video:
