Dok se priprema za najnoviji samit u Nju Delhiju zakazan za 28. i 29. mart, grupa BRIKS – Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika – i dalje predstavlja koncept koji traga za zajedničkim identitetom i institucionalizovanom saradnjom. To i nije toliko iznenađujuće, s obzirom da ove zemlje imaju veoma različite političke sisteme, ekonomije i nacionalne ciljeve, te da se nalaze u veoma različitim djelovima svijeta. Ipak, ovih pet ekonomija u usponu se ponose time što su formirale prvu nezapadnu globalnu inicijativu.
Nedostatak zajedničke osnove među zemljama BRIKS-a podstakao je cinike da grupu nazovu akronimom (BRICS – engl. cigle) bez suštine. Međutim, za njene protagoniste ona je proizvod aktuelnih globalnih pomjeranja moći i ima potencijal da se razvije u značajan instrument u oblikovanju arhitekture globalnog upravljanja – babicu novog svjetskog poretka.
Na kraju krajeva, sve ekonomije BRIKS-a će vjerovatno biti najznačajniji izvor budućeg svjetskog rasta. One predstavljaju više od četvrtine svjetske teritorije, više od 41% populacije, skoro 25% svjetskog BDP-a i gotovo polovinu ukupnih deviznih i zlatnih rezervi. Blok BRIKS, bi se, zapravo, mogao nazvati R-5, po nazivima njihovih valuta – real, rublja, rupija, renminbi i rand.
Na samitu u Nju Delhiju, lideri zemalja BRIKS-a će razgovarati o stvaranju zajedničkih institucija, u prvom redu zajedničke razvojne banke. Trenutno, BRIKS predstavlja labavi, neformalni blok. Ako lideri grupe ne uspiju da postignu napredak u uspostavljanju institucionalne strukture, daće povoda za rasprave na temu da je to samo „pričaonica“ za zemlje koje su toliko raznorodne da njihovi zajednički interesi, pod uslovom da uopšte postoje, ne mogu da se prevedu u zajednički akcioni plan.
BRIK (Brazil, Rusija, Indija i Kina) je tek prošle godine postao BRIKS pridruživanjem Južne Afrike. Koncept BRIK, koji je 2001. osmislio ekonomista Džim Onil iz investicione banke Goldman Saks, četiri zemlje su prihvatile tek 2008, kada su se njihovi šefovi diplomatija susreli na marginama trilateralnog sastanka RIK-a (Rusije, Indije i Kine). Priključenje Brazila utrlo je put prvom samitu BRIK-a 2009, koji je, interesantno, počeo nakon sastanka Šangajske organizacije za saradnju (ŠOS) koji je te godine održan u Jekaterinburgu, u Rusiji.
Ta asocijacija je pomogla ŠOS-u – i dalje mahom kinesko-ruskom poduhvatu – da dobije više publiciteta, ali je zemljama BRIK-a ostavila malo prostora da počnu formulaciju zajedničkog akcionog plana. Naknadno proširenje priključenjem Južne Afrike učinilo je grupu globalnijom, čime je stvorena prijetnja da se irelevantnom učini još jedna inicijativa, IBSA (Indija, brazil i Južna Afrika).
Za Brazil, Rusiju, Indiju i Južnu Afriku, BRIKS služi kao forum na kome se naglašava njihov rastući ekonomski uticaj i prikazuje njihovo prerastanje u svjetske sile. Međutim, za Kinu, kojoj nije potrebno nikakvo priznanje da je svjetska sila u usponu, BRIKS nudi i opipljivu – a ne samo simboličnu – korist. Kao rezultat toga, Kina zaista baca sve veću sjenku na grupu, otvoreno tražeći, na primjer, da kontroliše predloženu zajedničku razvojnu banku – nešto što prvenstveno Rusija i Indija nisu voljne da prihvate.
U vrijeme kada se na Kinu vrši pritisak zbog manipulisanja vrijednošću renminbija kako bi održala konkurentnost u izvozu, BRIKS-ov okvir joj nudi platformu da proširi međunarodnu ulogu svoje valute. U sklopu potrage za svjetskom valutom koja bi se mogla mjeriti sa dolarom i eurom, Kina, koja ima dosta novca, planira da poveća renminbijske kredite namijenjene drugim članicama BRIKS-a.
Pozajmljivanje i trgovima u renminbijima će vjerovatno dodatno osnažiti međunarodnu poziciju i uticaj Kine. Međutim, njena podcijenjena valuta i skriveni izvoz sistematski podrivaju proizvodnju drugih zemalja BRIKS-a, naročito Indije i Brazila.
Ipak, zagovarači koncepta BRIKS-a i dalje se nadaju da bi grupa mogla da služi kao katalizator globalne institucionalne reforme. Uz činjenicu da su postojeći međunarodni sporazumi od sredine dvadesetog vijeka naovamo ostali praktično statični (uprkos tome što su se pojavile nezapadne ekonomske sile i netradicionalni izazovi), svijetu je potrebno više od nevoljnih i haotičnih koraka koji su do sada preduzeti. Formiranje G-20, na primjer, predstavljalo je improvizaciju namijenjenu odgađanju stvarne finansijske reforme.
Zapravo, skromne mjere koje su implementirane kao odgovor na promjenu distribucije globalne moći ograničene su na sferu ekonomije, dok je nabitniji dio međunarodnih odnosa – mir i bezbjednost – ostao ekskluzivno pravo malog broja zemalja.
Kina dijeli stav ostalih zemalja BRIKS-a u vezi sa globalnom institucionalnom reformom. Ona je revizionistička sila što se tiče globalne finansijske arhitekture, koja traži da se preispita sistem Bretona Vudsa. Međutim to je sila koja se zalaže za status quo što se tiče sistema Ujedinjenih nacija i čvrsto se protivi povećanju broja stalnih članica Savjeta bezbjednosti UN. Ona želi da ostane jedina azijska zemlja sa stalnim članstvom – što je stav koji je dovodi u konflikt sa Indijom.
Ukoliko zemlje BRIKS-a žele da se iskristalizuju kao grupa od uticaja u međunarodnim odnosima, moraju se složiti oko onoga što smatraju ostvarivim političkim i ekonomskim ciljevima. Na primjer, oni su, uopšte uzev, ujedinjeni u nezadovoljstvu – mada ne u pogledu reakcija koje predlažu – prema statusu dolara kao valute svjetskih rezervi. Zapravo, najznačajniji bilateralni odnos koji svaka od zemalja BRIKS-a ima je odnos sa Sjedinjenim Državama.
Koncept BRIKS predstavlja, prije svega, želju njegovih članica da svjetski poredak učine pluralističkijim. Međutim, nije izvjesno hoće li se članice bloka ikada razviti u koherentnu grupu sa definisanim ciljevima i institucionalnim mehanizmima. U narednim danima mogli bismo saznati da li će BRIKS ikada biti nešto više od privlačnog akronima kome su pridodate uzaludne aktivnosti na godišnjem nivou.
Copyright: Project Syndicate
Bonus video:
