Rik Santorum, bivši američki senator koji učestvuje u republikanskoj trci za protivkandidata predsjedniku SAD Baraku Obami na ovogodišnjim izborima, kazao je neke veoma čudne stvari o Holandiji. Deset odsto svih smrtnih slučajeva u toj zemlji su, prema njegovoj nedavnoj tvrdnji, slučajevi eutanazije, od kojih je pola nametnuto bespomoćnim pacijentima. Stari ljudi su toliko uplašeni od mogućnosti da ih ubiju ljekari da nose narukvice na kojima piše: „Ne želim eutanaziju“.
Na neki način, Santorumove netačne informacije moraju doći kao olakšanje za zemlju koja se sve više pojavljuje u vijestima u kontekstu užasnih izjava desničarskih populista o muslimanima i Grcima. Zaista, Santorumov stav o Holandiji kao nekoj vrsti progresivne anti-utopije danas zvuči pomalo staromodno.
Međutim, to je uznemirilo Holanđane. Neki članovi parlamenta su čak postavili pitanje da li bi šef diplomatije trebalo da uputi žalbu Vašingtonu.
Zapravo, Santorumove fantazije su brzo demantovane u samim Sjedinjenim Državama. „Vašington post“ je zaključio da „ne postoji ni najmanji dokaz koji ide u prilog Santorumovim tvrdnjama“, ocjenjujući kao „značajno“ to što se menadžeri njegove kampanje čak nisu ni potrudili da stanu u njegovu odbranu. Jedna američka televizija se i izvinila jednom holandskom izvještaču u ime građana SAD.
Kao što je istakao „Post“, u Holandiji ne postoji nešto poput nedobrovoljne eutanazije. Pristanak pacijenta je od suštinskog značaja i najmanje dva ljekara moraju potvrditi da je patnja pacijenta neizdrživa i neizlječiva. Osim toga, udio asistiranih samoubistava u mortalitetu u Holandiji nije ni blizu 10 odsto. A što se tiče tih narukvica, pa...
Međutim, da li išta od ovoga znači Santorumovim pristalicama? Vjerovatno ne. Ispravke „elitističkih“ vodećih medija odbačene su kao neprijateljska propaganda. Kao što je naveo bloger naklonjen Santorumu: „'Vašington post' je, kao što se i moglo očekivati, pokušao da diskredituje Santoruma.“
U najmanju ruku je uznemirujuće to što ni najubjedljivije pobijanje očiglednih laži više ne ostavlja nikakav utisak. Na kraju krajeva, demokratija ne može da funkcioniše bez korektno informisane javnosti. Informisanje javnosti nekada je bila dužnost ozbiljnih novina i televizija. Naravno, nije sve što objave vodeći mediji uvijek istina. Prave se greške. Medijske organizacije imaju političke pristrasnosti, koje ponekad odražavaju stavove i interese njihovih vlasnika.
Međutim visokokvalitetno novinarstvo se uvijek oslanjalo na svoju reputaciju poštenja. Urednici, kao i novinari, se makar trude da ispravno prenesu činjenice. To je razlog zašto ljudi čitaju „Mond“, „Njujork tajms“ ili, zapravo, „Vašington post“. Filtriranje besmislenosti je jedna od njihovih dužnosti – i glavni razlog za njihov tiraž.
To se promijenilo. Populistički demagozi u politici i masovni mediji rade sve što mogu da diskredituju kvalitetnu štampu kao propagandni organ ljevičarskih elita koje ismijavaju stavove običnih Amerikanaca. Santorum se pretvara da govori ovim ljudima – odnosno manjini Amerikanaca koji su većinom bijelci, iz provincija, veoma religiozni, duboko konzervativni po kulturnim i društvenim pitanjima i ubijeđeni da su Obama i svi Evropljani opasni bezbožnički socijalisti.
Poenta nije u tome je li Santorum činjenično u pravu ili ne. Ono što on priča „zvuči“ ispravno njegovim sljedbenicima jer odgovara njihovim predrasudama. A internet, potopivši kvalitetnu štampu, hrani i pojačava te predrasude čineći sve težim razlikovanje istine od laži.
Javnost se sve više dijeli na grupe istomišljenika koji svoje stavove prepoznaju u blogovima, komentarima ili porukama na Tviteru. Nema potrebe izlagati se drugačijim mišljenjima koja se, u svakom slučaju, smatraju propagandom. Zaista, Santorumova nova slava donijeće mu bogatu karijeru medijskog demagoga čak i ukoliko ne uspije kao političar.
Prvi koji su tvrdili da je svaka istina relativna i da su sve informacije jedan oblik propagande koja odražava odnose moći u društvu, bili su veoma daleko od svijeta koji naseljavaju Santorumove pristalice. Prije nekoliko decenija, određeni broj evropskih i američkih intelektualaca, često sa marksističkom pozadinom, razvili su „postmodernističku“ kritiku pisane riječi. Prema njihovim tvrdnjama, mi možda mislimo da je ono što čitamo u „Njujork tajmsu“ ili „Mondu“ objektivno istina, ali sve što se tamo pojavi predstavlja, u stvari, prikriveni oblik propagande za interese buržoaske klase.
Po mišljenju postmodernističkih kritičara, ne postoji nešto poput nezavisnog mišljenja. Objektivna istina je iluzija. Svako promoviše klasne interese ove ili one vrste. Iz ove perspektive, laž je i sama tvrdnja objektivnosti. Ono što je potrebno da se promijeni svijet nije istina, nego drugi oblik propagande koji promoviše drugačije interese. Sve ima politički kontekst. To je jedina istina koja se računa.
Malo je vjerovatno da su Rik Santorum, ili neko od njegovih pristalica, čitali bilo koju postmodernističku teoriju. Uostalom, Santorum je nedavno nazvao Obamu „snobom“ zbog izjave da svi Amerikanci treba da imaju pravo na visoko obrazovanje. On, dakle, sigurno mora da prezire pisce koji predstavljaju sve što pokret Čajanka i drugi radikalni desničari mrze: visokoobrazovane, urbane, sekularne intelektualce, ne uvijek bijelce. Ovi pisci jesu ljevičarska elita, makar u akademskim krugovima.
Međutim, kao što se tako često dešava, ideje mogu da migriraju u neočekivanim pravcima. Bloger koji odbacuje ispravke koje je objavio „Vašington post“ povodom Santorumovog izmišljenog opisa Holandije postupa kao savršeni postmodernista. Najvjerniji sljedbenici opskurnih ljevičarskih mislilaca iz Pariza, Njujorka ili Berklija su najreakcionarniji elementi u srcu Amerike. Naravno, ako bi im se ovo predočilo, oni bi to, bez sumnje, odbacili kao elitističku propagandu.
Po mišljenju postmodernističkih kritičara, ne postoji nešto poput nezavisnog mišljenja. Objektivna istina je iluzija. Svako promoviše klasne interese ove ili one vrste. Iz ove perspektive, laž je i sama tvrdnja objektivnosti. Ono što je potrebno da se promijeni svijet nije istina, nego drugi oblik propagande koji promoviše drugačije interese. Sve ima politički kontekst
Bonus video:
