Putem medija se prenosi pogrešna predstava o studentskoj pobuni. Po onome što se stavlja u prvi plan: najvažnije je da se izađe na ulice, po mogućstvu napravi sukob sa policijom i arlauče. Potpuno se zaboravlja program koji sami pobunjenici ističu i ono za šta se zalažu. Ukoliko se ne može sprovesti artikulisana reakcija - ne može nikakva. Ipak, nameću se fiktivne institucije koje treba da suzbiju svaku studentsku akciju.
Tokom studija prosječni student će se ponajviše srijetati sa povjerenikom. Za njega čuje kad ovaj skuplja potpise ili kad ga isti zamoli da ga glasa za njega, na izborima. Tako nam se, u startu, spontano nameće - on je onaj lik koji pita profesora ili asistenta da se odloži ispit odnosno kolokvijum. Mi tada ne znamo da svaki student može da uradi ono za šta povjerenici, SPUCG i ostali studentski dušebrižnici dobijaju platu?
Podsjetimo se: prije dvije godine Rektorat u tadašnjem sazivu neosnovano je opovrgao nastavni plan iza kojeg je stala ogromna većina predavača PMF-a. Takav čin pravdan je izvjesnim ‘reformskim postupkom’. Zapravo, ovo je najobičniji šamar. Grubi način da se nekom da na znanje da se ne pita. Izgleda da to nije dovoljno bilo no je nakon toga uslijedio još jedan bezobrazluk - nezakonito poništenje izbora dekana.
Tim povodom smo kolega sa fakulteta i ja napisali protestni dopis1 i postali članovi vijeća misleći da na taj način svrsishodnije možemo djelovati.
Kao vijeće konstatovali smo nedostatke: kvalitet studiranja, nedovoljan fond časova, zaludnost ankete te netransparentnost rada vijeća. Suštinski ništa sprovedeno nije, ovo je ostalo mrtvo slovo na papiru. Uzeto je za centralnu namjeru da se napravi studentski portal koji bi se odlikovao: obilnom pomoćnom literaturom, interaktivnim forumom za studentska pitanja kao i blogom. Povjerenik Seid Kršić je uporno insistirao na jednom kolegi koji je odugovlačio, iako je PMF pun programera. Izrada je trajala više nego godinu. Učestalo se zahtijevalo strpljenje od nas. Sjednice su vremenom postale sve rjeđe.
Sajt2 postoji, ali foruma nema. Na njemu se mjesecima ne objavljuje ništa. Literature nema, iako smo ogroman dio skenirali. Tekstove koje sam slao za blog, nijesu objavljivani mada mi je obećano suprotno. Ovo je namjerno počinjeno - potrošeno je veliko vrijeme i izgubljen početni elan. Zbog toga sam i javno tražio ostavku pomenutog povjerenika na sjednici fakultetskog vijeća - do glasanja nije ni došlo. Mi navodno nijesmo nadležni.
Glavna organizacija koja se navodno bavi studentskim pitanjima je Studentski parlament UCG (SPUCG). To je „krovna studentska organizacija na UCG”. Po ciljevima koji sami sebi postavljaju bi trebalo da bude otvorena za studente, što važi i za studenta ombudsmana. Međutim, oboje su zakazali u mojem slučaju. Prvo sam se javljao mejlom te potom pisao nekolicinu osnovanih prigovora i žalbi. Na mejlove nemam odgovora, dok mi je na samo jedan od tri prigovora odgovoreno. Žalbe su ignorisane - izbori su sprovedeni. Pokazali su fiktivnost svojeg položaja.
Jedan od glavnih ciljeva je da se napravi atmosfera đe je svaki poduhvat obesmišljen sumnjom u sopstvene snage. Tome ide naruku priča o nikakvim studentima i našem raspalom univerzitetu. Radi se na tome da studenti budu ubijeđeni kako je njihov Univerzitet bezvrijedan i društvo nikakvo. U takvim uslovima student postaje pasivan, gleda samo da završi studije i uči se da bude posmatrač svakog nepočinstva.
Autor je član Vijeća studenata Prirodno-matematičkog fakulteta
1 http://www.vijesti.me/vijesti/demokratija-ih-vrijeda-i-boli-915995
Bonus video:
