Mnogi stručnjaci najavljuju smrt liberalnog međunarodnog poretka, stvorenog nakon 1945. godine, uključujući i sistem ljudskih prava opisan u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskih pravima iz 1948. Na omotu novog časopisa Foreign Policy predstavljen je bijeli golub (simbol ljudskih prava) koga probijaju krvave strijele autoritarne reakcije.
Prema mišljenju teoretičara “realističnih” međunarodnih odnosa, liberalni svjetski poredak je nemoguće sačuvati ako su dvije od tri velike sile - Rusija i Kina - antiliberalne. Jaša Mounk i Roberto Stefan Foa pokazuju, u svom članku objavljenom u časopisu Foreign Affairs, da se epoha u kojoj su liberalno-demokratske zemlje Zapada bile glavne kulturne i ekonomske sile svijeta, moguće, bliži svom kraju. Tokom narednih pet godina “udio zemalja koje se smatraju ‘neslobodnim’, uključujući Kinu, Rusiju i Saudijsku Arabiju, u globalnim prihodima preći će udio liberalnih demokratskih zemalja Zapada”.
Taj je argument problematičan u nekoliko aspekata. Počev od toga što se opire na brojke u smislu pariteta kupovne moći. To je dobar indikator za određene ciljeve, ali ne i za upoređivanje međunarodnog uticaja određeneih zemalja. Prema aktuelnim kursevima, godišnji BDP Kine iznosi 12 biliona USD, a Rusije - 2,5 biliona, u poređenju sa ekonomijom SAD od 20 biliona USD. Ali postoji i ozbiljniji problem a to je upravo spajanje savršeno neuporedivih zemalja - Kine i Rusije - u neku autoritarnu osovinu. Danas ne postoji ništa slično zloglasnoj “Osovini” nacističke Njemačke i njenih saveznika koja se pojavila 1930-ih godina.
Da, Rusija i Kina su autoritatrne države i smatraju korisnim da zajedno istupaju protiv SAD u međunarodnim organima, kakav je Savjet bezbjednosti UN, ali one imaju potpuno različite interese. Kina je velika sila u usponu, koja je vrlo tijesno vezana za međunarodnu ekonomiju, uključujući i ekonomiju SAD. S druge strane, Rusija je velika sila u stadijumu zalaska, ima ozbiljne probleme sa demografijom i zdravljem stanovništva, a dvije trećine njenog izvoza ide na energetske resurse, a ne na gotove proizvode.
Zemlje koje prolaze kroz padove često su opasnije nego one koje su u usponu. Vladimir Putin se pokazao kao pametan taktičar pokušavši da “Rusiju ponovo učini velikom” uz pomoć vojnih intervencija u susjednim zemljama i u Siriji, a takođe i primijenivši (sa tek ograničenim uspjehom) informaciono sajber oružje u podrivanju zapadne demokratije. Studija o ruskoj radiodifuziji u Ukrajini pokazala je da se ona pokazala efikasnom samo kada su u pitanju manjine koje su ionako bile orijentisane na Rusiju, ali jeste doprinijela većoj polarizaciji i unijela ometajuće elemente u politički sistem. Pojava informacionih ratova u stilu Hladnog rata nikako ne pomaže Rusiji da razvija svoju meku silu. U londonskom rejtingu Soft Power 30 Rusija se nalazi na 26. mjestu. I mada je ta zemlja imala određene uspjehe u traženju saveznika u Istočnoj Evropi, ona ne ulazi ni u kakvu moćnu autoritarnu osovinu sličnu onoj koja je postojala 1930-ih.
Kina je druga priča. Ona je objavila da je spremna da potroši milijarde na širenje svoje meke sile. Na susretima u Davosu 2017. i u Hanoju 2018. Si Đinping je predstavio Kinu kao zaštitnika postojećeg svjetskog poretka, ali s kineskim a ne liberalnim karakteristikama. Kina ne želi da razruši današnji međunarodni poredak, ali hoće da ga obnovi u svoju korist.
Ona za to ima ekonomske poluge. Kina čvrsto kontroliše pristup svom ogromnom tržištu, rukovodeći se političkim razlozima. Norveška ja kažnjena zbog dodjeljivanja Nobelove nagrade disidentu Lju Sijaobou. Zemlje Istočne Evrope su nagrađene za ublažavanje rezolucija EU o zaštiti ljudskih prava. Biznis singapurskih i korejskih kompanija je stradao kada su njihove vlade zauzele poziciju koja se ne sviđa Kini. Široki program kineske vlade “Pojas i put” za izradnju trgovinske infrastrukture na teritoriji Evroazije otvara mnoštvo mogućnosti za korišćenje poslovnih ugovora kao intrumenata političkog uticaja. Istovremeno, Kina sve snažnije ograničava ljudska prava unutar zemlje. I kako bude rasla kineska sila, tako će narastati i problemi s globalnim sistemom ljudskih prava.
Ali ne treba precjenjivati predstave o kineskoj moći. Ako SAD sačuvaju svoje saveze s demokratskim zemljama kao što su Japan i Australija i nastave da razvijaju odnose sa Indijom, tada će one u Aziji imati dobre karte u rukama. U globalnoj vojnoj ravnoteži sila Kina ozbiljno zaostaje, a sa tačke gledišta demografije, tehnologije, valutnog sistema i energetske zavisnosti SAD umaju bolje pozicije nego Kina i to za naredne decenije. U rejtingu Soft Power 30 Kina zauzima 25. mjesto a SAD 3.
Osim toga, niko ne zna kakva budućnost čeka Kinu. Si Đinping je okončao institucionalni poredak sukcesivnog rukovođenja koje je uveo Deng Siaoping. Koliko će dugo trajati vlast Sija? Istovremeno, kada je riječ o klimatskim promjenama, pandemijama, terorizmu i finasijskoj stabilnosti, za autoritarnu Kinu a i za SAD saradnja je korisna. Dobra vijest je da će neki aspekti današnjeg međunarodnog poretka biti sačuvani; loša je da iz tog poretka može biti isključen liberalni element - ljudska prava. Ipak, činjenica da se sistem ljudskih prava može naći u agresivnijem okruženju ne znači njegovu propast. Buduća administracija SAD može tješnje raditi sa EU i drugim državama istomišljenicama tako što može formirati grupu zemalja koje štite prava čovjeka. “Velika desetorica” (G10), najveće demokratske zemlje svijeta, mogla bi da koordinira politiku koja se oslanja na vrijednosti, dok bi G20 (sa učešćem nedemokrastkih zemalja kao što su Kina, Rusija i Saudijska Arabija) bila usredsređena na ekonomska pitanja.
Druge zemlje takođe mogu pomoći. Kako naglašava Ketrin Sikink u svojoj novoj knjizi “Evidence of hope”, američka podrška je bila veoma važna za ljudska prava, iako SAD nisu uvijek postupale liberalno u periodu Hladnog rata, a sistem ljudskih prava, koji se pojavio 1940-ih, mnogo duguje latinoameričkim i drugim zemljama. Osim toga, transnacionalne organizacije za zaštitu ljudskih prava imaju podršku na terenu u mnogim zemljama.
Drugim riječima, moramo biti zabrinuti zbog mnogobrojnih problema sa kojima se suočila liberalna demokratija u ovom aktuelnom periodu regresije u procesima koje je Semjuel Hantington nazivao “trećim talasom” demokratizacije. Ali to nije razlog da se odreknemo zaštite ljudskih prava.
Autor je profesor na Harvardu; bio je pomoćnik američkog ministra odbrane i predsjednik nacionalnog obavještajnog savjeta SAD
Copyright: Project Syndicate, 2018.
Bonus video:
