Nedavno je neko pucao u Oliveru Lakić, novinarku. U Podgorici, u istom bulevaru, na istom mjestu, ispred ulaza u zgradu u kojoj stanuje, prije šest godina Olivera je pretučena. Izgleda da prijetnje i batine nisu urodile plodom onako kako su to mislili nalogodavci batina, pa su prešli na novi nivo, jače oružje.
Nije bitno ko je pretukao Oliveru, ili ko je pucao; bitno je - zašto?
Vjerujem da je napadnuta zato što se smijala. U državi gdje nije poželjno i preporučljivo smijati se, gdje je pravilo biti smrtno ozbiljan, ona se drznula da bude nasmijana i vedra, prečesto raspoložena za ukus većine koja uvijek nađe razloga da spoji obrve. Olivera je pisala o onome što cijela Crna Gora zna, ali je ona to umjela da napiše tako da odjekne, da zaboli one koje treba, da ih razotkrije. Njeni tekstovi su u doba kad je pisati naizgled uzaludno pokazali da prave riječi u pravo vrijeme, izrečene kako treba, ipak vrijede i da novinarstvo nije bezubo. Međutim, osim što je pogodila užasne kasape državnih institucija i njihove ilegalne pipke, uhvatila nit duvanske mafije i njihovih crnih fondova, sigurno je da ih je nervirao njen osmijeh.
Osmijeh uprkos batinama
Za razliku od često mrzovoljnih novinara smežuranih i namrgođenih lica, koji su mnoge probleme, rokove i pritiske pregurali preko leđa i lica, Lakić je uvijek nasmijana. Dovoljno je i guglati njeno ime, pa pogledati slike; na većini njih ona se smije. I to se ne smije kao političar u predizbornoj kampanji, kad zakači kiseo osmijeh koji proizlazi iz grča - Olivera se, za razliku od političara, smije iskreno i spontano. Uvijek.
To je sigurno bio jedan od razloga koji je iritirao one koji su indirektno povukli obarač. Njen osmijeh uprkos batinama, pritiscima svih vrsta. Osmijeh uprkos svemu tome. Uvijek. Sigurno im nije bilo jasno zašto ne odustane, zašto se ne uplaši, zašto ne mogu da joj priđu na njihov način, kako su navikli da prilaze ostalima, i zašto, uprkos svemu, ne skine već jednom taj osmijeh sa lica. Vjerujem da ih je i to izluđivalo jer to je kontra njihovih regula, ideja i života, životinjskog impulsa kakav poznaju.
Nalogodavce će država teško naći u zemlji gdje se zna “đe kome kokoška jaje snosi”. Ako se sve zna, uzaludno je tražiti nalogodavce jer im se u toj situaciji najlakše sakriti. Kad je upucana Olivera, došli su ispred bolnice “zvaničnici” i državni funkcioneri MUP-a i državni tužilac. Jadni oni, došli jer moraju da dođu, da se pojave, a na licu im jad jer njima je sve jasno, a treba da im ništa nije jasno. Nije to lako; vjerovatno i mačkama strašno teško pada kad jure svoj rep. Nisu mačke glupe, ali ipak jure uprazno.
Svima je istog trenutka bilo jasno da je pucnjem na Oliveru simbolično počelo novo doba u Crnoj Gori. Ozvaničena je potpuna beskrupuloznost, nema više ni pravila iz filma Leon kad Žan Reno na lošem engleskom ponavlja pravilo profesionalnog ubice i “čistača”: “No women, no kids” (puca na sve osim na žene i djecu). Ali, za takvo pravilo potreban je kodeks, potrebno je imati mrvu časti.
Herojev osmijeh vječite slobode
U zemlji koja se već dugo lažno predstavlja kao leglo čojstva i junaštva pucanj u ženu odjeknuo je sramno da ne može sramnije. Ipak, ima neke simbolike u tom pucnju jer, ako imamo u vidu Oliverin osmijeh i posvećenost pisanju koje raskrinkava užase postreferendumske Crne Gore, nije slučajnost imati u vidu osmijeh po kojem je do sada bila poznata Crna Gora kao zemlja ozbiljnih faca. Ljubo Čupić, narodni heroj, smijao se pred strijeljanje, nosio je najljepši osmijeh na svijetu, osmijeh vječite slobode.
Ljut što su novine za koje piše i Olivera tokom predsjedničke kampanje pisale o hidroelektranama i poslovima koje njegov sin sa lakoćom obavlja i profitira, Milo Đukanović uporedio je tada rad novinara Vijesti sa fašizmom. Olako, iz ruke, poigrao se Milo tim opasnim terminom, a da ni antifašizmu nije ni likom ni porijeklom dorastao. Stoga nije čudo što mu mnogi spočitavaju da je na neki način anticipirao sve što se desilo Oliveri Lakić. Njegova izjava kojom osuđuje napad na Oliveru nakon svega djeluje krajnje licemjerno, a to što u komentaru na Oliverin slučaj potencira da “načinom izvršenja jasno da se nije željela nanijeti šteta samo novinarki Lakić - ovim se željela posijati sumnja i nanijeti moralna i politička šteta određenim javnim ličnostima, dijelovima državnog sistema, pa i samoj državi Crnoj Gori” jeste nevjerovatno odglumljena uloga žrtve. Milo tvrdi da je Oliveru pogodio rikošet, a da je meta on ili neko iz vlasti. Olivera je ranjena, ali ispade da je Mila zaboljelo.
Vlast je predugo na vlasti da ne može sve da dozna. Stoga u ovom slučaju zaista važi: “Kome zakon leži u topuzu tragovi mu smrde nečovještvom.” Cijela Crna Gora opasno zaudara čim redom ministar unutrašnjih poslova i premijer nisu podnijeli ostavke. Ne pada im napamet, oni rade i, (kao), jure kriminalce.
Ranjena je Crna Gora
Dakle, pucali su u Oliveru, nju su pogodili, ali ispade da je ranjena Crna Gora i, kako to predsjednik Milo indirektno za sebe reče da je on cilj: “Politička šteta određenim javnim ličnostima”. Da sam, ne daj Bože, on, bilo bi me sramota zbog te izjave. Ali, Milo se ne stidi, nikad, ni zbog Dubrovnika, deportacija, manipulacija, zastranjivanja i Sloboljublja.
Sigurno je da neće zadugo raskrinkati ovaj Oliverin slučaj, da se neće naći nalogodavci, a čak i ako nekog nađu, biće odabran. Te filmove već smo gledali.
Za kraj, valja uz Oliverino ime i osmijeh guglati još neka lica, čisto poređenja radi. Valja vidjeti lice uspješne Milove sestre Ane Kolarević i to odsustvo osmijeha, baš kao i Milovog uspješnog brata Aca Đukanovića. Uporedite te osmijehe sa Oliverinim i sve će vam se samo kazati. Ako lažu političari, ne laže osmijeh.
(Al Jazeera)
Bonus video:
