Od smrti Vitni Hjuston najviše će zaraditi njena starija koleginica Doli Parton, inače autorica hita “I Will Always Love You“! Nešto slično ovome možete pročitati na mnogim portalima kao posebnu zanimljivost ili razbibrigu. Ključnu informaciju za gluvo poslije podne. Da li je stvarno takvo nešto istina, odnosno da nije istina, manje je bitno mnogima. Većina čitalaca odmah poprima lelujavi pogled, maglu pred očima i izmaglicu u sjećanjima. Smrt kao tragediju zasjenila je obrt kao transakcija, korijen svih nezaustavljivih, svakodnevnih životnih akcija. Imaginarni čin potrošnje, pa čak i fiktivnog novca, tuđeg i mnogima nedokučivog, ustvari je samo još jedan način proizvodnje pretpostavki na kojima počiva totalna glupost. Pandan joj jedino može biti teorija zavjere kojoj su skloniji bolje “obaviješteni“, ako se paranoja uopšte može pravdati boljom obaviještenošću. Dakle, imamo jasnu polarizaciju naizgled dvije krajnosti, koje se poklapaju u mnogim istovjetnim inertnim tačkama presjeka. Pođimo redom.
Prvi glas, onaj većinski, kaže – prihvatam zdravo za gotovo sve što mi se servira, smrt je odavno već izrabljena kao riječ, slika ili pojava, da bi se neko još uvijek stresao nad njom. Uostalom, ko je meni sad, pa, tamo neka Vitni da za njom plačem. Koliko je bližih, hvala Bogu! Glavni baja je ova(j) Doli, posrećilo mu se da namlati kintu po stare dane. (Onaj ko mlati kintu mora po difoltu biti u muškom rodu, to je valjda svima jasno).
Drugi glas, obazriviji, vječito u agno stanju, čak i prema sebi, obično kaže – nije sve tako prosto kao što slika kaže! Produžena je to – prljava ruka, velike svjetskosistemske zavjere. Njeni pipci kao da nemaju kraja. Doli je maska za pun buđelar nekog izdavača.
I što je najgore – Drugi glas je najčešće na dobrom tragu, ali je njegova stvaralačka imaginacija toliko negativna da ga podjednako brzo troši i ostavlja potpuno van upotrebe. Osim kao glasača. Tu je redovan i rijetko kad plaćen.
Treći glas, pod uslovom da bi htio više učešća u sveprisutnoj komunikaciji ove vrste, iako uspije da se čuje, skoro da nema nikakvu snagu. Nasušno mu treba ovaj Drugi, kao saborac i slušalac, ali slaba vajda. Drugi se potrošio skroz na skroz. Pljuvačna žlijezda je zauzela prostor dobrog dijela mozga, ovladala srcem, a možda je bila i u genima. Nepovratno šteta.
Šta onda ostaje ispod šešira takve svakodnevice? Savršen teren za kockice koje se same slažu. Svejedno je koja će trenutna atrakcija biti u opticaju. Neće više niko voditi bitku, na primjer o tome, da li je Ejmi bila pjevačica ili umjetnica... da li je Majkl Džekson bio prvo crnac ili bijelac, muškarac ili žena, i da li je volio dječake. Je li Madona značajnija kao pop ikona ili futuristička seks mašina. Madona je svuda, i više je nebitno da li istinski postoji. Onaj koji je od medija nastao moraće, po potrebi, za te iste medije i da umre. Sjetite se samo Dženiske, Džima ili Lenona. Poslije njih teško da će se neko oteti apsolutnoj kontroli. Stvar je jasna. Bitno je postaviti standarde. Napuniti novinarske stupce, bilborde, fitnes klubove i teretane. I prodavati, prodavati... posthumne kompilacije hitova, bedževe, poželjne imidže, sve do identiteta kao brenda.
Slično vam je i sa ostalim dnevnopolitičkim događajuma. I to uglavnom spada u sveprisutni šou biznis. Grčka gori. Protesti ne jenjavaju. “Bolje upućeni“ u tamošnje prilike odmah će lokalne događaje podići na veći nivo dajući im ideološki predznak. Sistem se najlakše štiti tako što proizvodi neprijatelje. Lijeva akcija na desna evropska skretanja... ili borba Merkelove i njenog tima za potpunu evropsku prevlast, uglavnom su preovladavajući stavovi. Šta to stvarno sistemski ne valja u Grčkoj i ko je golemi poreski prevarant, teško da može doći na red. Kao i ono najbitnije – da se bude obični građani. Oni koji su dvostruko nasamareni, od poreskih prevaranata i aktuelnih političkih predstavnika. Istina, Grčkoj nije prvi put da se nalazi pred bankrotom, ali to ne mijenja stvari. Poenta je u tome da neko uspravlja kičmu i diže glas. Želi da preispita stvari. Pa, ako treba da ide i sve do kraja. Do Diogenovog bureta, možda je i ono bilo sumnjivog dna – rekao bi Drugi glas.
Kod nas, u Crnoj Gori, čudan je i nemjerljiv odnos Prvog i Drugog glasa. Često upakovan u istoj ličnosti kao unutrašnji pakao, ovozemaljski. Samoizabran i zajedničkom mukom podržavan. Ali znam da postoji i onaj Treći, potpuno drugačije logike zaključivanja. Bliži frižideru i stvarnim problemima. Čeka se njegov eho... Doći će i do vas!
Bonus video:
