Nevrijeme

Samo neka mi neko još jednom pomene globalno otopljavanje...

Od davnih dana smo naviknuti da nas se utišava na početku dnevnika, jer neko uvijek želi čuti kakvu važnu političku vijest, ali ovakvi dani donose jednu zanimljivu reverziju – sada vas ukućani utišavaju pri kraju informativnih emisija, očekujući vremensku prognozu...

Slične situacije uvijek aktiviraju neka važna pitanja. A odgovori su – poražavajuće slični. Iz godine u godinu. Bilo u povodu poplava, požara, snijega, razornog vjetra ili... Neupućen posmatrač pomislio bi da se ovdje slične stvari dešavaju jednom u pedeset godina, pa, eto, ljudi zaborave kakva je priroda kod nas. Ali, nešto slično se dešava svako malo, a ovdašnji odgovorni nikako da nauče kako se ponašati. To je već opasna dijagnoza. Zaboravnost. Koja vam doduše može dobro doći u crnogorskoj politici, ali je izuzetno opasna u stvarnom životu. Jer, ako ste osvojili umijeće zaboravljanja, neće vam predstavljati problem, recimo, sjećanje što je činio i gdje je bio Đukanović do 1997. Ili, ko je kreirao zloćudnu sintagmu Rat za mir. Ili...

Ali, takva elita, obilježena svetim i korisinim umijećem zaboravljanja vodiće zemlju upravo na ovaj način: svake godine iznenadiće ih snijeg. Pa poplava. Pa vjetar. I uvijek tako, iznova. Ako naivno vjerujete da bi neko od njih mogao kazati – ok, momci, sjetite se prošle godine, hajde da učinimo nešto da ne ponavljamo stalno iste greške (kao ono Zmajevi pačići, što su “učili od srede do petka, al se nisu makli dalje od početka”), taj bi odmah bio sumnjiv... Opasnost: čovjek koji se sjeća.

Zar je zaista teško napraviti funkcionalnu strategiju za ovakve situacije? U ljubavi je lijepo kad je svaki poljubac kao prvi, ali zar treba i svaka poplava (i svaki snijeg, i svaki vjetar) da bude – kao prvi?

Nije država nastala kao neka vrsta apstrakcije koja samo, eto, svojim golim postojanjem izaziva ushit kod građana, već je nastala upravo s ciljem da olakša život ljudi, da bude servis svojih građana. Ovdašnji eksperti za državu radije je smještaju u zonu mističkog iskustva nego li praktične potrebe. A to je uvijek problematično. Takva vrsta zablude porađa logiku koja kaže da je državi sve dozvoljeno. To se, obično, završava transferom mističke fascinacije sa države na vođu. Zvuči poznato, zar ne?

Ako vas snijeg “zarobi” (na nekoliko dana, neka “zarobljavanja” su mnogo duža) vratite se pouzdanoj literaturi. Iskustvujte Džojsov snijeg sa kraja priče Mrtvi. Ili “obnovite” doživljaj Markesove kiše - Izabel, gledajući kako pada kiša u Makondu. Četiri godine nije stala. Hladnoću potražite kod Šalamova. Nigdje nije strašnija. Dvadeset dvije godine na Kolimi, iza polarnog kruga. Opisuje Varlam Tihonovič kako konj kojeg dovedu da pomogne logorašima ugine za najviše sedam dana. A ljudi izdrže, poput samog pisca i preko dvije decenije. Jer, čovjek ima nadu. To čini da može izdržati više od bilo koje životinje... Znamo i mi nešto o takvoj matematici, samo sa manje hladnoće.

Opet – kako od ovakve vlasti očekivati bilo što dobro i funkcionalno. Eto, uzmimo ovu situaciju sa KAP-om. Uspjeli su tako da ga prodaju da će građani plaćati kredite Deripaski i ruskim tajkunima. Uzgred - Kominterna je bila naiva u odnosu na ovu ekipu.

Crnogorski političari kao da vladaju Mapet šouom, a ne državom – sad ministar Katnić vidi i pozitivne stvari, jer “puna otplata kredita znači da mi postajemo povjerilac KAP-a i da će država imati mehanizme da efikasnije upravlja fabrikom”. Možda su u istu poziciju mogli doći i na kudikamo jeftiniji način. Što su ga prodavali ako im je cilj bio “da imaju mehanizme da efikasnije upravljaju fabrikom”.

Dakle – stratezi ovakve prodaje – tadašnji premijer Đukanović i tadašnji ministar finansija a današnji premijer Lukšić – napravili su jedan od najštetnijih poslova koji je zamisliv. I nema tih verbalnih ekshibicija (poput ove ministra Katnića) koja to može predstaviti u drugačijem svjetlu. Otprilike, prodali su KAP Rusima, a kad otplate ruske kredite ove naše pametnice će “efikasnije upravljati fabrikom”. Zar to nisu mogli i prije Rusa? Vjerujem da se u normalnoj, sređenoj državi, u državi u kojoj vlast umije da se nosi sa nevremenom, za ovakav posao dobija direktni crveni karton. I koja godinica na sigurnom pride...

Pa koje je nevrijeme gore – ovo na koje ne možemo uticati, koje dođe i prođe – za pet ili petnaest dana – ili ovo drugo nevrijeme, koje, kao što vidimo, može da traje godinama. I decenijama. Ali, na koje zapravo vi, kao građanin, možete uticati... Na vrlo jednostavan način.

I što je, na koncu, opasnije: sibirski ciklon ili ruska tajkunska oluja? Što će prije proći i što će ostaviti strašnije posljedice?