„Država koja nema formiran i jasno artikulisan nacionalni identitet teško definiše svoje nacionalne interese“ – dr Igor Lukšić
Čudna nauka ta neoekonomija. To više nije u vezi sa privredom, proizvodnjom, dinamikom rada, angažovanjem radne snage... Oprečna po temelju učenju i uvidu glasovitog dr Marxa, njegovom epohalnom romanu „Das Kapital“ i važećoj teoriji države i prava općenito. Mlađani dr Lukšić ovdje dubi na glavi pa mu se svijet prikazuje naopačke. Neoliberalni ekonomisti se bave – evo neko doba - psihopolitikom i religijom, a u vidu prioriteta konzumiranjem i programiranjem identiteta. Iznošenjem nacionalnog bogatstva na tendere obaška. Gramatikom i poezijom povrh svega.
Proizvodna djelatnost kao osebujan identitet u kojem preteže tvrdoća, brzo demantuje i polomi sanjare, diletante i šarlatane. Početnike i političare. Stoga ovi potonji kao i ekonomisti neo, svoju volju za moć preusmjeravaju k duhovnosti: rađe cijepaju meku kladu. Otuda valja očekivati priliv i višak energije u vaspitno-kulturnom sektoru, starom dobrom agitpropu. Sve su prilike da će obnovljena prošlost zablistati kao rijetki biser u svjetskoj baštini – zahvaljujući rodoljubnim učenjacima, podgrijanim Skojevcima i nadasve poučnim pripovijestima. Što bi rekao kaplar Adolf: najprije pojednostaviti, a zatim beskrajno ponavljati - i ima da bidne.
Nije tajna da se identitet proizvodi, održava i programira. Dapače, redovno je stanje da građani liče na svoju državu. Nešto tako prirodno i biološki uslovljeno kao što je narodnost i etnička pripadnost pa se podešava i mijenja uz pomoć štapa i šargarepe. Ne samo da se otac i sin različito „osjećaju“ u pogledu roda, nego isti građanin tijekom političkog navigavanja identiteta, promptno mijenja DNK – o čemu je voljan podnijeti i medicinski nalaz. Podvostručava ličnost, briše, piše novo preko staroga – sam sebi na smetnji i prevaziđen, ljuti oponent i neprijatelj. U uslovima gdje politička moć postojano mijenja lik i diktat, građani su dužni u svom interesu prepoznati naputak i prilagoditi lični osjećaj potrebi i želji naručioca. Sporost i inercija mogu da škode: nemojte se predugo češkati po glavi.
Koliko je problem gorući, ne samo na ličnom već i širem planu, ukazuju primjeri potrage za identitetom pojedinih građana koju sprovodi država lično. Anonimni počinioci, a sve su prilike i nevidljivi – osobe bez materijalnog ekvivalenta – ubice, primaoci mita, učesnici tendera, veleposjednici, piromani... Tako smo konačno došli do identitetske odrednice da je našem građaninu najmudrije da bude gospodin Nitko. Blanko entitet: neka država upiše što treba – naš je samo potpis. Ličnost sa privremenim, prolaznim i lako zamjenljivim identitetom. Borac za demokratizaciju Avganistana – molim lijepo.
Definisanje identiteta je najbolje otpočeti od glave. Vrhovna i vlastonosna partija neka se prva javi za riječ: jasno obnaroduje svoje karakterne odlike počev od imena. Što znači npr. „socijalistička i demokratska“? Da li ona prva oznaka ima veze sa radnicima – klasom koja pod njihovom upravom upravo izumire. Da li ono „demokratska“ znači da se dosljedno uvažava volja građana; ili se po pitanju našeg identiteta „oslanjaju na iskustva regiona“ – kao što su učinili u slučaju imena Jezika. Neka regionalna demokratska partija ili samo crnogorska? Da li volja građana daje mahove k integraciji u NATO ili je to zadatak iz nekog drugog izvora suverenosti.
Ne bi bilo loše da se i koalicioni partner očituje glede svojega imena. Jesu li oni neka radnička stranka - internacionala demokratskog izričaja ili će ipak svoje „crnogorstvo“ postaviti iznad svega (über alles). Jesu li crveni ili crni. Hoćemo li obnašati crvene marame ili crne košulje i „ući u Evropu“ tek kad sve naše bude njihovo. Čije ovce toga i planina - rekao bi naš stari identitet. Ipak, valja istaći uticaj koalicionog partnera na omladinu. Tu je nedavno grupa muzikalnih momaka glasno pjevala: „Hoću da budem Raško Konjević“. Tako se radi: završen posao, takoreći bez opaljenog metka.
Neka se partija pokaže kao u blistavoj majskoj zori i punoći svog identiteta. Jasnoća, mladost i poštenje: počev od imena i osnovnog pojma, pa do imovnog stanja prije u toku i nakon državotvorstva. Rukovodstvo, avangarda, prethodnica, top level, najbolji, topdžije našeg sustava, neka zablistaju u punom sjaju – da ih ugledamo kao svjetionik na našem putu prema vječnosti.
Bonus video:
