Kada vas, uprkos nepodnošljivom bolu, ispituju – između ostalog i u ćeliji – desetinama sati bez prestanka i kada cjelokupni sistem prisile jednog autoritarnog režima, uključujući i njegove medije, pokušava da vas diskredituje i uništi jednom zasvagda, molitva postaje jedini intimni, povjerljivi i ohrabrujući razgovor koji čovjek može da ima. Tada shvatiš da ti je bog jedini prijatelj i jedina dostupna porodica, jer – pošto ti je onemogućen pristup čak i povjerljivom svešteniku – ne postoji niko drugi kome bi povjerio svoje brige i nade.
U ovom periodu rezervisanom za ljubav i porodicu, usamljenost u zatvorskoj ćeliji je skoro nepodnošljiva. Tmurna, mrtva tišina noći (stražari u voajerskom maniru vire kroz otvor na vratima), iznenadni, fantomski krici zatvorenika, krici bola i gnijeva, udaljeni zveket i lupa zatvorskih reza: sve ovo čini spavanje nemogućim, ili bar toliko nemirnim da je ravno mučenju.
Međutim, čudna stvar je da vam ovaj mrtvi i strašni svijet ne otupljuje čula. Naprotiv, on ih rasplamsava: um vam je oslobođen svetovnog razmišljanja o neprocjenjivom i sopstvenom mjestu u njemu – sloboda duha koja je zaista neočekivan dar ovog Božića. U tami ćelije, crpim snagu i nadu iz činjenice da se bog ovdje na neki način čini tako blizu. Jer gdje bi drugo Hrist bio, nego sa onima koji pate i koji su prognani?
Zaista, skoro sam čitala uzvišena i složena „Pisma iz zatvora“ Ditriha Bonhefera u kojima čezne za Hristom koji je sposoban da daruje milosrđe svijetu, našem svijetu, kroz žrtvovanje za svakog čovjeka. Napisana u skučenoj, vlažnoj ćeliji ustajalog zadaha, u kojoj je predviđeno da duša umre prije tijela, Bonhefer je stvorio knjigu punu vjere, otvorenosti, mogućnosti i, da, nade – čak i u najmračnijim satima čovječanstva.
Naročito jedan pasus nalazi na odziv kod mene dok razmišljam o položaju Ukrajine. Dok je čekao da ga nacisti pogube, Bonhefer je napisao da, u zatvoru, „bezbožništvo svijeta nije... pritajeno, nego, naprotiv, otkriveno i na taj način izloženo neočekivanoj svjetlosti“.
Tako sam, ovog Božića, našla malo utjehe u saznanju da su bezbožništvo, nečovječnost i kriminal režima koji sada vlada u Kijevu, konačno, pred svijetom izloženi u jasnom svjetlu. Njegovo demokratsko poziranje je demaskirano kao jedan cinični politički teatar, narod je otkrio da je njegova tvrdnja da želi evropsku budućnost za Ukrajinu samo laž, a pohlepa njegovih kleptokrata je ogoljena. Prezir režima prema ustavu i vladavini prava sada se ne može poreći i ta jasnoća daje snagu.
Što je još važnije, stradanje ukrajinskog naroda je, takođe, postalo opštepoznato i više nismo usamljeni u svom položaju. Ublažavanje ove situacije je širom Evrope i svijeta prihvaćeno kao pravedan cilj. Svakodnevna represija, cenzurisani mediji i ucjenjivanje i podsticanje preduzeća na mito znaci su mafijaške države na granici Evrope. Danas naši evropski prijatelji više ne mogu da poriču samozadovoljnu ogavnost režima sa kojom su prinuđeni da se suočavaju. A ja sam ovog Božića zahvalna što mogu da vjerujem da demokratska Evropa neće tolerisati ovakvu situaciju. Ukrajinci će biti jaki znajući da u svojoj borbi nisu usamljeni.
Ne pretvaram se da sam stručnjak za religiju i duhovne vrijednosti. Ja sam samo vjernik koji ne može da prihvati da je naše postojanje rezultat neke čudne kosmičke slučajnosti. Vjerujem da smo dio nekog misterioznog, a opet sveobuhvatnog, čina čiji izvor, pravac i namjena, iako ih ponekad nije lako dokučiti, imaju značenje i svrhu – čak i kada ste iza rešetaka.
Samo je vjera u ideju da naši životi imaju značenje i da se našim odlukama mora suditi prema njihovom moralnom sadržaju, ono što će nama u Ukrajini, i drugdje, pokazati put iz siromaštva, bijede i očaja koji su nas zahvatili posljednje dvije godine. U našoj je moći da povratimo i ponovo aktiviramo naše slobode i naše društvo, ne samo individualnim naporima, nego udruženim snagama istomišljenika širom svijeta. Znam da ćemo to uspjeti.
Ovoga Božića, tražila sam od moje porodice i prijatelja da ne brinu zbog mene. Kao što je Ana Ahmatova, velika poetska hroničarka Staljinovog terora, rekla: „Živa sam u ovom grobu.“ Zaista, znam da sam življa od čovjeka koji me je ovdje zatvorio.
Božić treba da obilježi novi početak za svakog čovjeka i ženu.
Kao što je Bonhefer potvrdio svojim posljednjim riječima: „Ovo je za mene... početak života.“
Bonus video:
