Bogatstvo jedne zajednice se uobičajeno može podijeli u tri velike cjeline: materijalno (ekonomsko) bogatstvo, ljudsko bogatstvo i društveni kapital. Međutim, ni jedno od tih bogatstava ne može postojati izolovano. Ukoliko jednu zemlju sudbina obdari velikim materijalnim bogatstvom, ono ništa neće značiti ako nema vještih ljudi da ga iskoriste i pokrenu. Ukoliko je puno ljudskog kapitala, ali su pojedinci nevješti i neobrazovani, uzalud su sva materijalna bogatstva. Najzad, ako imamo i jedno i drugo, pitanje je koliko su u našem društvu čvrste mreže koje ga povezuju: imaju li svi ljudi pristup uslugama, mogu li da razviju svoje mogućnosti, osjećaju li se sigurnim i zaštićenim u mreži institucija, zakona, prava i obaveza.
Sva tri bogatstva su gotovo podjednako važna, ali se ipak izdvaja onaj najteže mjerljivi - društveni kapital. Za društveni kapital su izuzetno važne vrijednosti koje u društvu dominiraju. Ukoliko su te vrijednosti visoke i humane, društva zbog toga postaju ekonomski još snažnija i spremnija da razvijaju i svoj ljudski kapital. Zato u društveni kapital podjednako spadaju ekonomski odnosi, zakoni, sudstvo, školstvo, zdravstvo, socijalno i penziono osiguranje…, ali i porodične, prijateljske i komšijske veze - sva ona mreža sigurnosti i povjerenja među ljudima, koja obećava da ni jedan pojedinac neće potonuti i nepotrebno patiti. Iako je društveni kapital teško mjeriti, ipak postoje znaci koji svjedoče koliko su njegove vrijednosti visoke i humane. To su u prvom redu filantropski i volonterski porivi pojedinaca i organizacija, spremnost za dobročinstvo i dijeljenje, barem onih viškova koje imaju jači, uspješniji i bogatiji članovi zajednice. Kada jedno društvo stekne takvu mrežu, onda je to znak da posjeduje društveni kapital i da može uvećavati i svoje ljudsko i ekonomsko bogatstvo.
Napuštajući u mnogo čemu neproduktivni socijalistički društveni sistem, mi smo, na žalost, odbacili i mnogo toga što nije trebalo. Gotovo je nemoguće zamisliti solidarnost sličnu onoj kada je Crnu Goru pogodio katastrofalni zemljotres. Za nama su ostale negdašnje mreže pomaganja, koje su u isto vrijeme bile vođene autoritetom države, ali i sviješću pojedinaca. Sada ih opet sporo pletemo: kroz banke hrane, dobrotvorne i filantropske akcije pojedinaca koji, po pravilu, ni sami nemaju odviše. Gradimo ih i kroz preispitivanje nepotrebnog rasipanja, dok u isto vrijeme vrtoglavo opada životni standard radnika ili studenata.
Već i ovlašni pogled na crnogorske prilike lako će nas uvjeriti da upravo u ovom obliku bogatstva naše društvo ozbiljno oskudijeva. Tranzicioni ožiljci su postali odveć duboki, a nade da će se kapital već jednom humanizovati i oplemeniti je sve manje. Kad u vremenu narastajuće krize razmotrite samo strukturu bezočnih troškova za vozni park, za putovanja ili telefonske razgovore ljudi na vlasti, dok u isto vrijeme sve više porodica gladuje, jasno vam je da kapital i dalje služi samo zagrizu oštrih zuba onih najjačih i najbeskrupuloznijih.
Zbog toga se čini da crnogorsko društvo sa izvjesnošću može očekivati ozbiljne probleme, pa i preraspodjele bogatstva, uz obavezno umanjivanje ljudskog kapitala. Najzad, svi znamo da revolucije „pojedu“ popriličan broj svoje djece, bez obzira da li je u pitanju fizička smrt ili dugo i mučno tranziciono umiranje. Otuda nije bilo neočekivano što nam se sa najvažnijih „adresa“ poslala poruka kako naše društvo mora da radi na obnovi sistema vrijednosti. Pravo pitanje je, međutim, šta su te „adrese“ konkretno uradile i kakav su lični primjer dale. Ako filantropiju i volonterizam nisu prigrlili oni koji su od društva naviše profitirali, teško da mogu očekivati da im se vjeruje na riječ. Najzad, pozivanje na obnovu sistema vrijednosti može biti samo znak da želite da sačuvate stečeno, a ne i da ste spremni da promijenite svoje navike i sistem vrijednosti.
Jedno od posljednjih istraživanja, kako javljaju neurolozi sa Univerziteta u Čikagu, dokazuje da čak i pacovi između čokolade i pomoći drugom pacovu, biraju da pomognu drugu u nevolji. Slobodni pacov koji je mogao da vidi svog zarobljenog druga kako pati, bio je mnogo uzrujaniji nago inače. Ukoliko bi uz njega bilo parče čokolade, slobodni pacov bi probao malo, ali bi onda oslobodio svog druga i dozvolio mu da pojede ostatak. Zaključak naučnika je bio nedvosmislen: kada postupamo bezosjećajno, ponašamo se protiv prirode. Zato bi i ljudi, ukoliko bi samo postupali kako im priroda nalaže, bili bolji prema drugima.
Na tom unutrašnjem kvalitetu, koje su nam Bog ili slučaj namijenili, izgrađeno je sve što je dobro u ljudskoj zajednici. I taj se kvalitet kroz istoriju uvijek uporno ruši, na svim „putevima u srećnu budućnost“.
Čini se da ni pacovi ponekad ne zaslužuju deratizaciju.
Bonus video:
