Prošle sedmice lider PzP je ovdje objavio svoju kolumnu, ko zna koju po redu, on i njegovi stranački saradnici gotovo svakodnevno su na našim udarnim stranama, tuženi smo zbog njegovih objavljenih stavova, ali sve to nije dovoljno da se zasluži kredibilitet profesionalnog medija kod Nebojše Medojevića.
Nakon članka o kontroverznom Naseru Keljmendiju, Medojević je konstatovao da je sve, ni manje ni više, naručio Milan Roćen. Razlog, u odgovoru na jedno pitanje Keljmendi pokušava da diskredituje Medojevića kao glavnog kritičara i oponenta u Crnoj Gori optužbama da je navodno tražio pare i glasove za svoj PzP.
Kada je prošle sedmice “Dan” objavio listing navodnih razgovora optuženog narko bosa Šarića sa premijerom Lukšićem i Roćenom, Medojević je prvi saopštio da je “Dan” s punim pravom objavio papir za koji istraga tvrdi da je falsifikovan. Iako bi “Vijesti” u tom slučaju drugačije postupile, mogu da razumijem što je “Dan” objavio te papire, jer, kako se ispostavilo, interes javnosti da se neko klupko odmota ponekad je važniji od strogih pravila profesije. Dakle, saglasan sam sa Medojevićem.
Ali, šta u suprotnom slučaju? Kada neko od kontroverznih biznismena ili kriminalaca tvrdi, da ga je neko od političara iz Crne Gore kontaktirao i tražio podršku - dakle nije falsifikat, već tvrdnja živog čovjeka - da li je onda interes javnosti da se to čuje, da li je uloga medija da to prenese. I tu sam saglasan sa Medojevićem da tužilaštvo treba da hitno utvrdi, kao i u slučaju Lukšić/ Roćen, da li su optužbe falsifikat ili istina. Ali tu nema odgovornosti medija, ni u istrazi ni u odluci da takvu informaciju objavi.
Reagovao je i Roćen, tačnije njegova stranka, na ono što je njih zaboljelo. Pošto su namazaniji od Medojevića, javno su saopštili da je Keljmendijevo finansiranje referendumske kampanje potpuno normalna stvar, na koju su čak ponosni, dok su neformalno širili po Podgorici kako eto "četničke Vesti" opet dovode u pitanje ”temeljne vrijednosti” naše nezavisnosti. Ništa manje od “vojvode” Andrije Mandića!?
“Vijesti” su imale opravdane profesionalne dileme kada se ukazala šansa da je Keljmendi spreman da priča. Niko normalan ne očekuje da on prizna novinaru da je šef narko-kartela, pogotovo što to još niko nije dokazao, a sve drugo neko može protumačiti kao neetičku medijsku odbranu kriminalca i praviti poređenje sa famoznim intervjuom sa Canetom Subotićem, zbog koga se raspalo novinarsko samoregulatorno tijelo.
Razlika između “Vijesti” i televizije koja je objavila taj intervju je što je naša novinarka Keljmendiju postavila sva potrebna pitanja i to po nekoliko puta, i što radi ravnoteže optužbi i njegovih odgovora priča nije objavljena u klasičnoj Q&A formi. Razlika je i što ta televizija nije ništa suštinski negativno objavila ni o Subotiću ni o Roćenu ni prije ni poslije intervjua, dok mi odavno, a posebno posljednjih mjeseci, pišemo o navodnim sumnjivim poslovima i Keljmendija i Roćena, i to ćemo nastaviti. A osumnjičenima smo pružili priliku da na sumnje i optužbe odgovore, što je njihovo pravo i osnovno novinarsko pravilo.
Zlonamjerni, među kojima je očito i Medojević, zaboravljaju ovakav doprinos “Vijesti” javnoj debati. Medojević, međutim, očigledno smatra da se prvaci opozicije, za razliku od onih iz vlasti, nikada ne smiju dovoditi u pitanje, i njima se ne samo novinari i urednici već i sagovornici novina moraju obraćati, kako bi Roćen kazao, sa dužnom pažnjom?
”Vijesti” su pitale Keljmendija i o njegovim ovdašnjim poslovima, vezama i prijateljima. Mislim da smo dobili interesantne odgovore, ali Medojević i zlonamjerni to ne vide. Njegov problem je i što misli da je najvažniji na svijetu, pa ne vidi da je kontroverzni Keljmendi - navodno pod paskom službi mnogih država pa i nekih crnogorskih – možda poručio čelnim ljudima iz vlasti, “koje je gledao u Grandu ali s njima nije sjedio”, da bi vjerovatno imao mnogo šta drugo da kaže ako njegovi interesi ovdje budu ugroženi nekom ozbiljnom istragom.
Na kraju i nakon svega, očiti Medojevićev problem je što doživljava medije isto kao njegov politički uzor Milo Đukanović - ako ih potpuno ne kontroliše onda ih smatra neprijateljskim i pokušava ih diskvalifikovati. Srećom, Medojević nema Đukanovićevu moć i mehanizme kojima bi nam mogao ozbiljnije nauditi, njegov učinak se i po ovom pitanju, kao i na žalost po mnogim drugim, svodi na praznu priču. Zato naš glavni problem i glavni problem ovog društva ostaje šef Đukanović i ono što on personifikuje, a Medojeviću i ubuduće - sve najbolje.
Bonus video:
