Pad nivoa kredita privredi, pad depozita banaka, porast loših kredita, porast kamata ukazuje na ozbiljnu krizu finansijskog sistema. Porast javnog duga države, enormne kamate na državne obveznice, nerazumna izloženost riziku od naplate vladinih garancija privatnom sektoru - upozoravaju na krizu javnih finansija.
Stagnacija industrijske proizvodnje, porast nezaposlenosti, rast unutrašnjih dugova, nelikvidnost i drastičan pad investicija, nagovještavaju nastavak agonije realnog sektora. Crnoj Gori je hitno potrebna operacija spasavanja.
Kao neko, ko je od 2000. godine upozoravao na strukturne slabosti sistema i ključne greške u konceptu reformi, koje su doveli do brutalne pljačke, kriminala, korupcije i enormnog bogaćenja vladajuće elite, i siromašenja velike većine stanovništva, svjestan sam nepodnošljivog osjećaja nepravde koji se širi Crnom Gorom i potrebom sankcionisanja glavnih protagonista ove tragedije.
Ne sporim, naprotiv, i krucijalnu važnost reformi regulative i institucija koje su omogućile da Crna Gora dođe u ovakvu krizu.
Ipak, kada se nađete u situaciji da budete na licu mjesta neposredno nakon teške saobracjane nesreće, ne smijete odmah da postavljate pitanje ko je kriv, već da gledate ko je od povrijeđenih najugroženiji, ko ima obilna krvarenje iz velikih krvnih sudova i kome je život ugrožen i zavisi od hitne i stručne intervencije.
Za uspješnu akciju spasavanja, najvažnija je dobra trijaža tj. prepoznavanje redosljeda spasavanja i mjera koje treba primjeniti da bi spriječili fatalne posljedice ili smrt. Prvo zbrinuti, povrijeđene čije povrede ne mogu da čekaju, jer od brzine i stručnosti zavisi život povrijeđenog.
U tom smislu, kreatori ekonomske politike države treba da odmah urade nekoliko stvari: da eliminišu trombove iz krvotoka naše privrede i spriječe masovni gubitak krvi (novca) kroz krvarenje (odliv), da reanimiraju (tj. ponovo pokrenu) kreditne tokove i da podstaknu potrošnju.
Kreditna ekspanzija u Crnoj Gori je, da podsjetimo, svoj puni zamah dobila osnivanjem Prve banke i njenim sumanutim privlačenjem depozita od države, DPS tajkuna, DPS opština, DSP javnih preduzeća i privrednika, ali i DPS kriminalaca i DPS dilera narkotika i DPS perača novca.
Osnovna karakeristika svih deponenata je nedostatak bilo kakve odgovornosti, otpora ili zabrinutosti zbog ulaganja stotina milioina eura u banku kojom upravljaju nekompenteni i nebankaraski kadrovi sa već legendardnom sklonošću ka zloupotrebi državnih fondova i trpanju love građana i države u svoje džepove.
Situacija u kojoj deponetni koji su novac stekli korupcijom, kriminalom, ili upravljaju državnim fonodima, prepuštaju odluke o ulaganju novca, vrhuški DPS, vjerujući da je ta činjenica da je Prva banka u vlasništvu sefa DPS i njegove grupacije, najveća garancija da će banka opstati i da će kada god bude trebalo u operaciju spasavanja uskakati država, kojom takođe upravlja isti menadžment kao i Prvom bankom. Sve je dobro funkcionisalo dok su novi depoziti pokrivali gubitke zbog loših investicionih odluka menadžmenta (a i čudnog i skupog stila života nekih od njih) koji je kredite nemilice davao opet DPS tajkunima za ulaganja u akcije i nekretnine.
Kao i kod svake Ponzijeve šeme, problemi nastaje kada obaveze prema starim deponentima i klijentima, ne možete da pokrivate prilivom novih naivnih deponenata i klijenata. Posebno kada zbog poznatih okolnosti izgubite klijente kakvi su Šarić i Kalić. Nemogućnost da isplatite depozite, date nove kredite ili refinansirate stare, najčešći je okidač svih poznatih ekonomskih kriza u novije doba.
Gubitak povjerenja je najčešći samoindukujući razlog kriza i bez intervencije Vlade i države u širem smislu, ekonomsku depresiju je nemoguće izbjeći. Osim toga, Prva banka, ali i ostale banke, značajan dio problematične aktive izmještaju izvan bankarskog sektora u sivu zonu međusobnih pregovora i finansijskih aranžmana (factoring, naplate hipoteka, stečajevi..) koji više ne podliježu regulativi Centralne banke, a u suštini i dalje nose rizike opasne za bankarski sektor.
Jedan dio ovih kredita koji kasne sa otplatom se regulišu i na klasični kriminalani način, uz prijetnje, nasilje i naravno u gotovini, van bilansa i kontrole. Ovdje moram upozoriti da je glavni uzročnik krize u SAD upravo bio kvazifinansijski sektor koji je obavljao bankarske funkcije plasmana novca u rizične investicije, ali koji nije bio pod kontrolom regulatora kao klasične banke.
Početkom 2007. ukupna vrijednost aktive u hedž fondovima i spekulativnim nebankarskim investitorima dostizala je 40% ukupne aktive bankarskog sektora. Njihove investicije nijesu osigurane i centralne monetrane vlasti ne mogu da preventivno djeluju, niti da im pomognu kada upadnu u krizu i gubici su totalni.
S druge strane, najveći privatni dužnici našim bankama su najveći DPS tajkuni i strani investitori koji svoje gubitke, sasvim jasno, pokušavaju da prenesu na budžet ili pretvore u javni dug. Nije moguća bilo kakva terapija i reanimacija ni finansijskog ni realnog sektora, kroz povećanje javne potrošnje kroz javno finansiranje kapitalnih investicija i privrede (auto-put, energetika, podrška izvoznom sektoru, podrška poljoprivredi i proivodnji hrane...) bez uklanjanja opasnih trombova ili makar ugrađivanja stentova na najveće krvne sudove privrednog i finansijskog krvotoka.
Vlada mora izaći sa jasnim i realnim planom šta da se radi sa Prvom bankom, KAP-om, Željezarom, EPCG, Vektrom, Pantomarketom i sličnim.. jer njihov opstanak u sistemu ugrožava opstanak sistema.
Ukoliko bi država snažno krenula u borbu protiv organizovanog kriminala i pranja novca, sasvim je jasno da bi sve ove privatne kompanije vrlo brzo postale državne, kao što je to slučaj sa MAT komapnijom Darka Šarića. Tako bi npr. kroz konfiskaciju imovine stečene kriminalom i pranjem novca od MAT kompanije, BEMAXA i Genexa, mogla da se napravi ozbiljna državna građevinska komapnija koje bi uz kreditnu podršku razvojne banke i sredstava EU fondova mogla brzo da krene u izgradnju auto-puta i novih hidroelektrana.
Takav projekat bi, sasvim sigurno, dao snažan zamah oporavku i finansijskog i realnog sektora i omogućio otvaranje na hiljadu novih radnih mjesta. Da li je to moguće sa ovom Vladom, čiji predsjednik ima svoga predsjednika, koji je u snažnom i višetrukom konfliktu interesa sa Crnom Gorom i njenim napretkom, nijesam siguran.
Bonus video:
