Uvjeren sam da se u ovom trenutku većina crnogorskih građana slaže da su našem društvu potrebne hitne i korjenite promjene, ali i da se one neumitno približavaju. Jedan od vjesnika predstojećih promjena je masovan protestni skup, kojim su studenti, na Međunarodni dan studenata, iskazali svoje nezadovoljstvo postojećim stanjem u društvu.
Zaslužuju svaku pohvalu za dobro organizovan protest, koji je svojom masovnošću, kreativnošću i porukama, unio novu nadu u srca mnogih nas, koji se iskreno borimo za demokratizaciju i prosperitet Crne Gore. Nas koji Crnu Goru nosimo u srcu, za razliku od nekih koji je nose u džepu, a koji upravljaju našim životima!
Studenti su pomenuli u svojim ciljevima da žele i da će se boriti za promjene u društvu. Možda to nijesu pomenuli baš u prvoj rečenici, ali na tome im ne treba zamjeriti. Prvi korak je najteži, a njihov korak je bio od sedam milja.
Uspjeli su da prevaziđu stereotipna podmetanja da je svaki skup, na kojem se iznose kritike ili ispostavljaju zahtjevi prema Vladi, obojen političkim, vjerskim ili nacionalnim interesima. Ovoga puta iza svojih zahtjeva jedinstveno su stali studenti svih politika, vjera i nacija. Nijesu ih zaustavili ni sramni pritisci i zlokobne SMS prijetnje upućene pojedinim studentskim liderima. Svaka čast!
Koordiniranom akcijom i šarmantnom porukom blokirali su glavnu podgoričku saobraćajnicu, a za uzvrat dobili osmjehe par policajaca koji su ih obezbjeđivali. Čak i površnom analitičaru nije moglo promaći da ovoga puta nije bilo kordona „plastikanaca“ koji, inače, redovno obezbjeđuju radnike i to na manje brojnim protestnim skupovima. A to rade ne iz straha od nereda, već da demonstriraju „snagu države“.
Sada takve demonstracije nije bilo, jer i Vladi je sasvim jasno da su socijalne tenzije narasle, i da tako masovan studentski proces ima za posledicu šire nezadovoljstvo iskazano ekonomsko-socijalnim položajem studenata.
I odmah su stigli benefiti! Premijer je pozvao studente na kafu (što je sasvim u redu ali se trebalo desiti prije), a urgentno je objavljeno da je Vlada spremna da poveća izdvajanje sredstava za visoko obrazovanje radi poboljšanja uslova studiranja, što podrazumijeva i poboljšanje studentskog standarda u oblasti smještaja, sportskih, kulturnih i drugih aktivnosti.
Odobreno je dodatnih 500 studentskih kredita i objavljen poziv privatnim partnerima za subvencioniranje 1000+ ležajeva u privatnom smještaju za studente. Takođe, najavljen je popust studentima od 50% za prevoznu kartu u željezničkom saobraćaju... Dakle mnogo toga se moglo uraditi i prije protesta, ali trebalo se izboriti!
Mogle su se čuti i razne kritike na račun ove studentske manifestacije. Po meni neopravdane. Treba razumjeti „zbunjenost“ mlade generacije koja živi u jednom posve konfuznom vremenu. Oni nijesu imali od koga učiti o tradicionalnim tekovinama studentskih buntova.
Posljednja generacija studenata koja je učestvovala u nekim promjenama je više od dvadeset godina na vlasti, bez namjere da abdicira u korist mladosti. Upravo ta generacija je sve učinila da izoluje i uspava mladost, a ratovi, hiperinflacije i krize su bili održivi mehanizmi za manipulaciju.
Sada dolazi novo vrijeme. Vrijeme evropskih integracija, vladavine prava, borbe protiv kriminala i korupcije... Balkanski sindrom radikalnih nacionalnih, vjerskih i političkih podjela mora ostati po strani!
Jednostavno rečeno, shvatam da mladi ljudi ne mogu da razumiju osnovne postulate društvenog sistema, koji je na jednoj strani Ustavom proklamovan kao sistem socijalne pravde, a na drugoj strani se svakodnevno donose neoliberalni zakoni u oblasti rada, zdravstva, penzijskog sistema, školstva, zapošljavanja, socijalne zaštite...
Dobro su uočili neki studentski lideri da u našoj Vladi vlada konfuzija. Da nam se svakodnevno šalju stereotipne poruke kako je prošlo vrijeme socijalizma, a apsurd se ogleda u činjenici što nam te poruke šalju čelni ljudi vladajućih partija koje u nazivu imaju prefiks „socijalistička“. Još veći apsurd je što je, upravo voljom tih partija, Crna Gora ustavno pozicionirana kao država socijalne pravde.
Dakle, dosta je za prvi korak. Studenti su mogli vidjeti i osjetiti koliku snagu i energiju nose u sebi.
Ali prvi korak, bez drugog, ne znači ništa. Iskreno rečeno, očekujem da u bliskoj budućnosti studentske organizacije ostvare kontakt sa sindikalnim organizacijama i NVO-ima koje imaju srodne ciljeve. Zajednički imamo šansu, zajednički smo jači!
Bonus video:
