O fenomenu prekomjernih kilograma činilo mi se da znam poprilično toga, da me nova saznanja ne mogu puno iznenaditi i drastično izmijeniti moj stav o ovom, više nego aktuelnom problemu našeg svijeta. To da je više debelih ljudi u svijetu nego neuhranjenih, da je ciljna grupa od 19 miliona, praćena u posljednjih 40 godina, pokazala da se broj muškaraca koji su predebeli utrostručio, dok se broj žena „samo“ udvostručio, da je realizacija cilja WHO-a da broj ljudi sa prekomjernim kilogramima bude stabilizovan na onom od 2010. godine ravna nuli - sve se to pokazalo kao statistika i obični brojevi jedne svjetske organizacije koja živi od njih, od tih brojeva.
A onda kad sam vidjela TV prilog o Indijancima Amazona, shvatila sam da iznenađenjima ipak nema kraja, jer ne samo da sam bila iznenađena, nego sam ostala prosto preneražena. Preneražena saznanjem da su preobražaji ljudskih zajednica u negativnom pravcu, u koju kategoriju spada i neočekivano veliki broj gojaznih ljudi u jednom, nekad tako egzotičnom, i od promjena udaljenom svijetu, mogući tako brzo, za samo nekoliko decenija.
Pomenuti prilog danske televizije počeo je mirno. Baš kao što mirno teče rijeka Amazon kojom se zaputila jedna medicinska ekipa brazilske vlade koja pomaže Indijance istog Amazona u borbi protiv debljine i suvišnih kilograma. Hajde da pogledam, pomislila sam, ne shvatajući šta slijedi. A onda, kad su počeli da se smjenjuju muškarci i žene, sve deblji od debljega, pa na kraju i djeca, čije majke pomno slušaju i kasnije pred kamerom ponavljaju notorno poznate savjete medicinske ekipe: više kuvane, nego pržene hrane, više zelenila, manje mesa i pomfrita, usta kao da su mi se sve više otvarala od čuđenja. Činilo mi se da gledam ljudsku povijest sabijenu u jednom TV prilogu - nešto kao čuveni početak Kjubrikove „Odiseje u svemiru“ - naravno karikiranu i punu ironije. Od vižljavih lovaca u vječnom pokretu u potrazi za hranom do ovih apatičnih ljudi u koje su se pretvorili za samo nekoliko decenija, proteklo je zapravo strašno mnogo vremena - ovoga sabijenog, kjubrikovskog vremena.
Na kraju su došli na red tinejdžeri - poenta svega. Bilo je fascinirajuće gledati kako čips i koka-kola, simboli jedne donedavno nedostižne kulture i sanjanog svijeta, nestaju u otvorenim ustima otromboljenih tijela izvaljenih na kauče, ponavljam opet, nekad vječito gladnih i vječito pokretnih Indijanaca. Ličilo je na osvetu jednom svijetu koji je bio daleko od snova o njemu. I to ne samo ovog dijela svijeta, nego i mnogo šire. Ta prekomjerna konzumacija imala je nešto osvetničko, sadomazohističko u sebi. Ličilo je na pad ideala, koji je sada dostupan svima. Svi mogu da si priušte ekstra lardž porciju kole i čipsa, mogu da sjednu pred neki od ekrana i dostignu ideal. Običan život i odgovornost za njegov kvalitet se očas prepuštaju porodici, institucijama, i naravno državi kao okrilju za sve.
Cijela priča završava kad riječ uzme drčna vlasnica mjesnog eko-restorana, koja u pravom mlazu riječi održi lekciju svima. Ispriča svoju verziju otrcane priče o više zelenila, više kuvanih jela i manje prženja, još sve završi maltene naredbom da se jede domaći meni. Naravno, onaj koji ona priprema. U restoranu koji je, dakako, poluprazan jer ekologija i ostale“gije“ ne dolaze same od sebe i nisu tako jeftine kao kola i čips. Vlasnica je ne samo agilna, nego i vižljava, živi dokaz, i ništa manje reklama, da je u pravu. To da borba za mušterije troši najveći dio njene energije i sama zaokupljenost poslovnim konceptom koji treba unovčiti da bi se preživjelo, o tome ne govori, a pitanje je i koliko je svjesna svega.
Ovaj prilog o suvišnjim kilogramima završava u Kini, koja se u posljednje vrijeme itekako susreće sa ovom pošašću našeg svijeta. Kamera se zaustavlja na jednom mlađem čovjeku koji leži potrbuške sav pokriven nekakvim „čašama“. Izabrao je jedan od tretmana koji treba da smanji njegovu prekomjernu težinu. Kako sve funkcioniše, ne doznajemo detaljnije. Uostalom, ni sam pacijent nije siguran da li tretman pomaže, iako košta više od 2000 eura.
Njegovo deprimirano lice i pogled upućen negdje daleko, govore sami za sebe. Na pitanje zašto onda daje tolike pare, odgovara: „U uvjerenju da sam nešto učinio da se riješim suvišnih kilograma“. Onda slijedi priča odakle sve potiče, o roditeljima koji su ga prosto šopali hranom da bi pokazali okolini upravo to, svoj viši društveni status, jer biti dobro uhranjen u Kini potvrda je višeg društvenog statusa. Bar je takvo tradicionalno mišljenje i stav u zemlji koja je još koliko juče imala ozbiljne probleme neuhranjenosti.
U Skandinaviji gdje trenutno živim, pratim pomno koliko su se stvari u ovoj oblasti izmijenile, naravno nabolje, pogotovo u toku posljednjeg desetljeća. Od pasivnih i desperatnih marginalaca, pripadnici ove grupe pretvorili su se u aktivne tražioce rješenja. U medijima nema više tako puno tužnih životnih priča čija sumornost je potiskivana u stranu i ublažavana enormnom konzumacijom hrane, nema desperatnih tražilaca pomoći i potrošaća svih mogućih kura za mršavljenje i najnevjerovatnijih metoda za povratak na normalnu tjelesnu težinu. Nema zakopanosti u teoriju nasljednog faktora koji opravdava i amnestira nečinjenje i pasivnost. Na poslu i drugdje susrećete muškarce i žene, koji su živahni i nasmijani, spremni da se šale na svoj račun i račun svoje gojaznosti. A kako i ne bi kad im se udvaraju fitnes klubovi svojim novim, samo za njih pripremljenim programima, veliki lanci odjeće obavezno imaju odjeljenja za one sa ekstra lardž veličinom, čak i lanci korištene robe poput Crvenog krsta u svom asortmanu posebno, dakako sa uvažavanjem, tretiraju ovu vrstu mušterija, dodjeljujući im posebna odjeljenja. O klinikama i svim mogućim savjetodavcima, ekspertima za ovu problematiku da i ne govorimo.
Sve se ovo dešava u situaciji kad statistike u svim evropskim i nordijskim zemljama pokazuju alarmantan rast gojaznosti, kako među ženama, tako i muškarcima, i pogotovo među djecom. Kad skandinavska populacija čini značajan udio u 135 miliona gojaznih (procijenjeno na osnovu BNI broja, tj. odnosa visine i tjelesne težine), koliko se procjenjuje da ih ima na području Evropske unije. Teško je reći šta je razlog ove diskrepancije, alarmantnog rasta ekstra lardž populacije na jednoj, i našeg privikavanja da smo svi mi samo dio našeg svijeta, na drugoj strani. Biće na kraju da je sve stvar naše mentalne akomodacije, da smo se svi već navikli da na sve pripadnike društva gledamo kao na ravnopravne sugrađane, bez obzira na rasu i boju kože, vjeru, pol, pa na kraju i bez obzira na težinu, što je sve skupa lijep rezultat višedecenijske indoktrinacije teorijom inkluzije, koja je stigla do svih dijelova EU populacije i daje konačno pozitivne rezultate.
Bonus video:
