Stidim se. Čitao sam, gledao sam. Nijesam znao mnogo o njemu, ali znao sam da boluje. Nijesam imao da dam stotinu eura, ali jesam deset. Mogao sam da zamolim i prijatelje. Stidim se i dok ovo pišem, zato što ovako i sam perem savjest. Od sramote što ništa nijesam uradio.
Pročitala sam ovaj iskreni komentar na nekom od portala one noći kad je javljeno da je umro Duško Šiljak. I prepisala. Zato što sam i sama pred sobom bila postiđena. Pišući ovaj zaludnji tekst, vjerovatno i ja perem savjest od sramote što ništa nijesam uradila. Nijesam mogla mnogo u eurima. Ali, u riječima jesam. I trebalo je da pišem ranije, prošle zime ili ovog proljeća.
Kolegi to ne bi mnogo pomoglo. Ionako je - poslije nebrojenih novinarskih apela - novčanu pomoć uplatilo samo sedamdesetak ljudi. Meni bi, bar bih znala da sam pokušala nešto. Ništa nije uradilo ni ostalih petsto i kusur hiljada punoljetnih. Ipak, to nije za utjehu. Samo za još veći stid.
Ne samo stid zbog zaboravljene solidarnosti. Nego, i to mnogo više, zbog zastiđa u kojem živimo. Prihvatajući da je liječenje apelima i esemesovima potpuno normalna civilizacijska pojava i posljedica napretka u 21. vijeku. Taman kao i podnevna ubistva po ulicama. I da je još normalnije glasati za vlast koja neće da izbroji 30.000 naših eura za spašavanje života nekoga od nas.
***
Nemam snage da redovno gledam Dnevnicu. Naročito kad se pomoć prikuplja za liječenje. I kad trud humanih ljudi do srži ogoli bezdušnost državnih dužnosnika. Koji nam naš novac udjeljuju kao svoju milostinju. Štedeći na nekom bubregu ili jetri. Za ministrov auto ili peglanje kičme kakve visoke persone, iskrivljene od saginjanja pred nekom još višom.
Emitovanje one u kojoj je glavni junak bio Duško Šiljak pretekla je njegova smrt. Na zahtjev porodice, prikazana je sedmicu kasnije, u neizmijenjenom obliku. Pretužna priča o čovjeku koji je do posljednjeg časa vjerovao u ljude. Ili se samo trudio, pokušavajući da uvjeri i sebe i nas kako još ima nade.
Fali samo 30.000 hiljada i eto ga u Padovi. Na klinici koja će obezbijediti i bubreg. Pošto majka nije mogla zbog različite krvne grupe. A otac je prethodno morao da se podvrgne operaciji zbog problema sa srcem. Nije je dočekao iako je, kao i sin, bio na nekoj bolničkoj listi. Obojicu je sa nje izbrisala smrt.
***
Nikad nećemo saznati koliko je ljudi u Crnoj Gori dočekalo istu sudbinu. Država se time ne opterećuje, a nijesu svi imali dobre kolege i prijatelje da njihovu muku učine javnom. Apelujući na savjest, koja je i ovoga puta zakazala. Vlast mnogo više. Ne samo zdravstvena, nego i ona partijska. Koja je kadrove bez trunke savjesti tamo i udomila.. I koja je, za samo dva dana, uspjela da sa Vrela ribničkih prikupi više od 60.000 eura za dolazećeg predsjednika. Tačno onoliko koliko je koštao Duškov život.
Surova mi je računica? Nije, mnogo je surovija bezdušnost vlasti koju ova računica potvrđuje. Čime se inače bavila dok je čovjek umirao pred očima javnosti? Dobro, ljekari se jesu potrudili, ispričao je to i Duško uoči smrti. Ali, što su radili ostali? Je li moguće da ministar Kenan Hrapović nije čitao novine, listao portale ili gledao TV od septembra prošle godine. Da ga niko od saradnika nije obavijestio kako se humani ljudi udružuju za spašavanje jednog života jednim bubregom.
Kad nečija bolest dospije u medije jedino što efikasno urade jeste ono licemjerno saopštenje... Molimo porodice da ne prikupljaju novac, nema nikakve potrebe za tim, država garantuje liječenje svima...
Samo što od tih svih mnogi umru ne dočekavši taj državni lijek. Iskrsnu redovno neke preče obaveze... Poput onog džipa za iznenadne akcije na terenu. Da ministar lično utvrdi ko to tamo nervira pacijente i ostavlja ih da se sami snalaze.
***
Biće da novinarima ne vjeruje ni direktor Fonda zdravstva Sead Čirgić. Osim kad njemu zatrebaju. I da skoro osam mjeseci ni on ništa nije znao, inače bi neđe, makar na dnu kase, pronašao novac koji je nedostajao za Duškov odlazak u Padovu.
Premijer D.M. dobio je opravdanje makar za posljednji mjesec. Javnost je zvanično obaviještena da je imao predizborne obaveze kao partijski(?!) koordinator na sjeveru. Ali, to nijesmo saznali povodom još jednog tragičnog učinka naopakog zdravstva. Nego zbog nedolaska na proslavu još jedne gospodarove pobjede nad Crnom Gorom. Kao da nije bilo dovoljno zastiđe što predsjednik Vlade više i ne pokušava da svoju partijsku obavezu zakamuflira kakvim izmišljenim državničkim poslom.
***
A svaki im je posao isti. Od privrednog, preko obrazovnog, do zdravstvenog sistema. Koji je, kako tvrdi moj stari i odavno ozbiljno oboljeli drug, namjerno ovako reformisan, kompjuterizovan i evropeiziran.
Da bi se do savršenstva razvila strategija našeg što bržeg umiranja. Mislila sam da pretjeruje, onako izmrcvaren vlastitim iskustvom. Sve dok nijesam viđela Dnevnicu.
P.S. - Dođe mi da otkinem obje ruke kojima sam 21.5.2006. mahao barjakom - napisao je, nemoćan i bijesan kao i ja, čitalac na portalu ispod priče o smrti Duška Šiljka.
I meni, da je kakve koristi. Ali, nije Crna Gora tada pošla zlim putem, nego 17 godina ranije. Samo što od 2006. to bolje vidimo. I brže se survavamo...
Bonus video:
