Rješavanje sporova u međudržavnoj ravni na prostoru bivše Jugoslavije je proces koji je složen upravo onoliko koliko je složeno breme našeg zajedničkog nasljeđa. Pritom, ne mislim isključivo na ratovima opterećenu skorašnju prošlost kao jedino bremenito nasljeđe, već i na ukupnost tog nasljeđa koje je određeno kako realnim parametrima (socijalno-demografskim, ekonomskim, geografskim...) tako i onima koji se tiču nacionalnih, religijskih i kulturnih mitova i predrasuda koje još opterećuju države na tlu bivše Jugoslavije.
Upravo se u zoni kolektivno njegovanih poluistina kriju ključna opterećenja koja sprečavaju ili umanjuju mogućnosti normalne, dobrosusjedske komunikacije.
Osim što je neophodno da se u ime istine u potpunosti istraže i otkriju sve važne činjenice, posebno one koje se tiču ratnih zločina, progona i različitih nasilnih aktivnosti iz naše epohe, to je i preduslov da se omogući i komunikacija koja će biti rasterećena interesa koji nijesu ni dobrosusjedski ni dobronamjerni.
Suočavanje sa istinom otvoriće i proces demontaže iracionalnog nasljeđa po pitanju nacionalnih i državnih predrasuda i projekcija na Balkanu. A da bi se do toga došlo, političke elite koje predstavljaju države u regionu moraju imati interes koji nadilazi kvazinacionalne i kvazidržavne interese. Taj interes može i mora biti integracija u veći sistem koji će obezbijediti očekivanja građana za boljim životom.
Takav integrativni proces, koji je ujedno i proces ubrzanijeg rješavanja međudržavnih sporova je proces ulaska u Evropsku uniju. U tom smislu, vrijeme koje je pred nama mora imati za posljedicu prestanak otvorenih i spornih međudržavnih pitanja upravo radi našeg što manjeg tereta na putu evropskog integrisanja. Dakle, unutar procesa evropske integracije stvara se najbolji osnov za rješavanje spornih ili otvorenih pitanja.
U političkom smislu, liberali/ke su tvorci stvaranja i njegovanja jednog novovremenog političkog mita u Crnoj Gori. Nekadašnji Liberalni savez Crne Gore i sadašnja Liberalna partija Crne Gore su stranke koje su za razliku od većine crnogorskih partija početkom 90-ih godina prošlog vijeka, bile beskompromisni politički zagovornici ideje nezavisne Crne Gore i ubrzane integracije crnogorskog društva u evropsku zajednicu društava.
Naravno, ne smatram takvu platformu ni danas politički upitnom, ali ono što sam vjerovao da prirodno prati takav projekat ili proces je nešto što smatram novovremenim crnogorskim političkim mitom. Naime, najveći broj nas, crnogorskih liberala/ki, vjerovao je da će mnogo toga što opterećuje crnogorsko društvo biti promijenjeno ukoliko se konstituišemo kao samostalna, evropski orijentisana država.
Naša uvjerenja su bila takva da će crnogorska većinska javnost promjenom političkog stanovišta po pitanju samostalnosti države, brzo i lako odbaciti terete unutrašnjeg nerazumijevanja i konflikata koji su nas pratili. Računali smo i na to da ćemo dobiti zasluženo mjesto koje nam pripada zbog dugogodišnjeg zalaganja za vrijednosti koje su postale većinska volja građana/ki.
I to ne radi naše političke moći same po sebi, već radi činjenice da i dalje imamo najprogresivnije i najdemokratskije zahtjeve. Nažalost, crnogorsko društvo je i danas društvo puno sporova kako po pitanju državnog i nacionalnog identiteta, tako i po pitanju socio-ekonomskih razlika i potreba.
Upravo su ta unutrašnja pitanja jedan od osnova za stvaranje klime koja se prenosi i na međudržavne odnose u regionu. Nekada se radi o stvarnim problemima te vrste, a vrlo često o manipulacijama s tim u vezi. Crna Gora nema bitan spor sa susjedima po pitanju njenih državnih granica, ali je naša zemlja i dalje talac određenih pitanja (nacionalni identitet pravoslavne crkve u Crnoj Gori, nacionalni naziv jezika, nacionalni simboli...) koji se sve češće koriste kao jeftino pogonsko gorivo za opstanak na vlasti, pa i u opoziciji, politički prevaziđenih i potrošenih struktura.
Takva vrsta problematike, koja je sve samo ne građanska potreba crnogorskog društva, je neprijatan politički prostor za stranke liberalno-demokratske orijentacije. Ukoliko pristanete na politička savezništva i retoriku nacional-identitetske vrste, možete računati na izvjestan broj glasova, ali ste time sve udaljeniji od onoga što je stvarni profil liberalnih demokrata, ukoliko ne pristanete, nemoguće je ući u državni parlament.
Dakle, boreći se za određeni nacionalni identitet osuđeni ste da izgubite dio sopstvenog identiteta i to je velika politička cijena za neku stranku.
To nam sužava prostor konstruktivnog doprinosa u procesu rješavanja sporova, kako onih koji se iz unutrašnjih potreba prenose na međudržavni nivo tako i onih koji zaista jesu međudržavni. Gotovo svi politički problemi počivaju na predrasudama, a naročito oni koji su predmet ostrašćenog sporenja među državama i nacijama.
Države moraju postati samo servisi naših potreba, a ne kolektivni identiteti kojima moramo na ovaj ili onaj način služiti. Jedina prava vrijednost za koju se vrijedi boriti je slobodan pojedinac, građanka i građanin, sa svojim realnim pravima i potrebama. Kada tako nešto učinimo razumljivim i prihvaćenim u sopstvenim društvima, tada će sve vrste sporova, pa i oni međudržavni, postati laki za rješavanje.
Očuvanjem liberalno-demokratskih vrijednosti očuvaćemo zdrav razum koji najlakše pronalazi pojedinačna dobra rješenja. To moramo raditi i onda kada su izgledi da nas birači na pravi način prepoznaju mali.
Bonus video:
