Sada je teško vrijeme u Sjedinjenim Državama. Njihov oporavak poslije krize iz 2008. godine je usporen i neki analitičari strahuju da finansijski problemi u Evropi mogu gurnuti američku u svjetsku ekonomiju u još jednu krizu.
Osim toga, američki političari ostaju u teškom položaju u vezi sa budžetskim problemima i kompromis će biti još teže dostižan u susret izborima 2012, kada će republikanci gajiti nade da će im ekonomski problemi poslužiti da Barak Obama izgubi mjesto predsjednika. U takvim okolnostima, mnogi predviđaju pad Amerike, posebno u odnosu na Kinu.
Tako ne misle samo eksperti. Posljednje ispitivanje javnog mnjenja Centra Pju (Pew) pokazuje da u 15 od 22 zemlje u kojem je rađeno istraživanje većina ljudi smatra da će Kina ili zamijeniti ili je već zamijenila Ameriku u svojstvu „vodeće svjetske supersile“. U Britaniji je broj onih koji su stavili Kinu na vrh spiska narastao do 47 odsto sa 34 odsto koliko ih je bilo 2009.
Takve su tendencije očigledne i u Njemačkoj, Španiji i Francuskoj. U stvari, anketa je otkrila pesimističnije poglede kod naših najstarijih i najbližih saradnika, nego u Latinskoj Americi, Japanu, Turskoj i Istočnoj Evropi. Ali, čak su se i Amerikanci podijelili u odnosu na pitanje hoće li Kina zamijeniti SAD na mjestu vodeće svjetske supersile.
Takva raspoloženja odražavaju spori rast i finansijske probleme koji su uslijedili poslije finansijske krize 2008, ali oni u istoriji nisu bez presedana. Amerikanci imaju dugu istoriju toga da je njihova moć bila nepravilno ocijenjena. Tokom 1950-ih i 1960-ih godina, poslije lansiranja satelita, mnogi su mislili da su Sovjeti, moguće, preuzeli vođstvo nad Amerikom; 1980-ih godina to je bio Japan. Sada je to Kina.
Ali sada, s američkim dugom koji se približava nacionalnom dohotku SAD za deset godina i sa nezgrapnim političkim sistemom koji, izgleda, ne može da parira osnovnim problemima zemlje, da li su u pravu oni koji vjeruju u pad?
Mnogo toga zavisi od neodređenosti - često potcijenjenih – izazvanih budućim političkim promjenama u Kini. Ekonomski rast približiće Kinu Americi u osnovnim resursima, ali to obavezno ne znači da će Kina preteći SAD kao najmoćnija zemlja.
Zahvaljujući broju stanovnika i upečatljivom ekonoskom rastu Kine, njen BDP skoro će sigurno biti veći od američkog BDP-a tokom decenije. Ali ako se izračuna dohodak po stanovniku, Kina neće moći da se upoređuje sa SAD nekoliko decenija, a možda i više.
Osim toga, čak i ako Kina ne bude patila od krupnih unutrašnjo-političkih neuspjeha, mnoge današnje prognoze zasnivaju se samo na rastu BDP-a. Oni ignorišu mnoge prednosti SAD u vojnoj sili i sprovođenju mekane politike, a takođe i nepovoljan geopolitički položaj Kine. Upravo Meksiko i Kanada pokušavaju da nađu kineskog saveznika kako bi napravili ravnotežu sa SAD u Sjevernoj Americi.
Što se tiče apsolutnog pada, SAD imaju realne probleme, ali njena ekonomija ostaje visoko produktivna. Ona ostaje prva po troškovima za naučna istraživanja, prva po rejtingu univerziteta, prva po broju Nobelovih nagrada i prva u indeksu preduzetništva.
U skladu sa Svjetskim ekonomskim forumom, koji je objavio svoj redovni godišnji izvještaj o ekonomskoj konkuretnoj sposobnosti u prošlom mjesecu, SAD su na petom mjestu po tom pitanju u svijetu (posle malih akonomija Švajcarske, Švedske, Finske i Singapura). Kina zauzima tek 26. mjesto.
Osim toga, SAD ostaju vodeća zemlja u naprednim tehnologijama, kao što su biotehnologija i nanotehnologija. To teško da može biti slika apsolutnog ekonomskog pada.
Neki analitičari brinu da američko društvo može postati sklerotično, kao što se desilo u Britanija na vrhuncu njene moći prije sto godina. Ali američka kultura je mnogo više preduzetnička i decentralizovana nego što je to bila britanska, u kojoj su sinovi industijalaca pokušavali da dobiju aristokratske titule i počasti u Londonu.
I bez obzira na krug nespokojstva koji se ponavlja tokom cijele istorije, Amerika dobija ogromnu dobit od imigracije. Tokom 2005. imigranti rođeni u inostranstvu učestvovali su u formiranju 25 odsto tehnoloških kompanija tokom prethodne decenije.
Kako mi je jednom rekao Li Kuan Iv iz Singapura, Kina može da privuče talente iz 1,3 milijarde ljudi, SAD može da privuče sedam milijardi žitelja Zemlje i može da organizuje njihovu raznoliku kulturu koja će uvećati njihove sposobnosti za stvaranje, što etnički nacionalizam ne može.
Mnogi se analitičari brinu zbog neefikasnog političkog sistema SAD. Zaista, očevi-osnivači Amerike sazdali su sistem uzdržanosti i ravnoteže koja je predodređena da sačuva slobodu na račun afikasnosti. Osim toga, Amerika sada prolazi kroz period intenzivne polarizacije pristalica. Ali prljava politika nije novina za SAD: period njihovog stvaranja teško da je bio idila hladnokrvnog razmišljanja. Američka vlada i politika uvijek su stvarane u takvim epizodama i, mada su u sjenci današnjih melodrama, one su ponekad bile još gore od njih.
Sjedinjene Države su se susreću sa ozbiljnim problemom državnog duga, slabim srednjim obrazovanjem i bezizlaznim položajem u politici, da ne govorimo o svemu ostalom. Ali ne treba zaboraviti da su ti problemi samo dio slike i, u principu, mogu biti riješeni tokom dužeg vremena.
Važno je razlikovati te probleme od onih koji, u principu, ne mogu biti riješeni. Naravno, nije jasno da li Amerika može da primijeni postojeća rješenja; nekoliko komisija predložilo je ispunjavanje planova o izmjeni krivulje američkog duga putem povećanja poreza i smanjenja troškova, ali ostvarivost nije garancija da će oni biti prihvaćeni.
Ipak, Li Kuan Iv je, možda, u pravu kada kaže da će „Kina postati ozbiljna konkurencija SAD za njihove pare“, ali ih neće prestići po ukupnoj moći u prvoj polovini ovog vijeka.
Ako je tako, onda će se mračna predskazanja o apsolutnom američkom padu pokazati kao netačna, kao i slična predviđanja u prethodnoj deceniji. I isto tako, u vrijeme dok „uspon ostalih“ signalizira da Amerika neće postati tako dominantna zemlja kakva je bila nekada, to ipak ne znači da će Kina obavezno zauzeti mjesto SAD u svojstvu vodeće svjetske države.
Copyright: Project Syndicate, 2011
Bonus video:
