Izvještaj o napretku Crne Gore za 2011. godinu bio je toliko entuzijastičan ili zamućen, da je „Ekonomist“ prosuo bujicu riječi o tome kako Crnu Goru „tapšu po ramenu zbog njene borbe protiv organizovanog kriminala“. Čak i letimičan pogled na izvještaj pokazuje kako je „Ekonomist“ mogao doći do takvog zaključka, pošto su pozitivne strane posebno istaknute, a negativne ili ovlaš pomenute ili potpuno zanemarene.
Uzmimo kao primjer slučaj Zavale, koji je u Izvještaju o napretku pomenut u pozitivnom kontekstu kao „slučaj korupcije na visokom nivou“. U drugom segmentu, u Izvještaju se navodi da je „saradnja sa civilnim društvom u oblasti borbe protiv korupcije unaprijeđena u velikoj mjeri“, pri čemu „nevladine organizacije obezbjeđuju dokaze za pokretanje slučajeva“. Ipak, nigdje se ne pominje da je NVO koja je dostavila dokaze za Zavalu to uradila prije gotovo 4 godine, niti se igdje navodi činjenica da bi se moglo postaviti pitanje u vezi sa tim što su „osumnjičeni“ bili u pritvoru nezakonito dug period, ili što istragom nisu obuhvaćeni ključni igrači sa visokih pozicija.
Što se tiče slobode medija, slučaj protiv glavnog urednika „Vijesti“ je ovlaš pomenut, mada sam primijetio da je u Izvještaju navedeno je da se „nasumično dodjeljivanje predmeta dosljedno sprovodi u mnogim sudovima“, a da nije pomenuto kako je dokazano da dodjela predmeta u ovom slučaju nije bila nasumična. Takođe je pomenuta činjenica da „visoki državni zvaničnici promovišu povoljnije i bezbjednije okruženje za istraživačko novinarstvo“. Znači li ovo da su zaboravili kako je šef policije odbacio paljenje vozila „Vijesti“ ili da njega ne smatraju visokim državnim zvaničnikom? To je sve tako pažljivo formulisano i uglancano da ga je teško protumačiti.
U izvještaju se, takođe, kaže da je „postignut napredak u oblasti policijske saradnje i borbe protiv organizovanog kriminala“. Prvi put sam ovo pogrešno pročitao kao „postignut je napredak u oblasti saradnje između policije i organizovanog kriminala“ i odmah sam pomislio na slučaj snimka sa svadbe. Konačno, rekao sam sebi, dolazimo do suštinskog pitanja. Ne, nije bilo pominjanja svadbenog snimka, to me je samo moja imaginacija zavarala.
Znajući sve ovo, kao što je EK zasigurno znala, zar nismo mogli razumno očekivati da u Izvještaju o napretku vidimo rečenicu poput „dok je postignut napredak po pitanju korupcije u oblasti uređenja prostora, postoje zabrinjavajuće (dobro, može se izostaviti ovo „zabrinjavajuće“, to je neprijatno direktno za evropsku smirenost) indikacije da izvršna vlast i sudstvo/policija još uvijek nisu dovoljno odvojeni, kao i nekoliko indikacija (Zavala, „Vijesti“, svadba) da se zakonske procedure ponekad selektivno primjenjuju kako bi se zaštitili interesi elite“… Dobro, ovo „elite“ je pomalo netaktično, oni bi mogli reći „određenih društvenih segmenata“.
Međutim, Komisija je stara zvjerka i sami naziv njenog godišnjeg izvještaja „Izvještaj o napretku“ mu daje kvazikomunistički prizvuk poput „petogodišnjeg plana“. Pošto su sebe opteretili mehanizmom izvještavanja koje uvijek gleda na vedriju stranu života, bilo je neophodno da – u aktuelnoj nepovoljnoj klimi – kroz ovaj izvještaj, evropski radar negdje registruje neke dobre vijesti, da bi se, ako ništa drugo, izbjegle optužbe o „zamoru od proširenja“.
Problem za birokrate iz EK ležao je u tome što su se među onima koji su mogli „napredovati“ nalazile Makedonija koju je sprečavao skoro sigurni grčki veto zbog spora sa imenom; Albanija, čija opozicija tvrdoglavo dovodi u pitanje rezultate izbora i bojkotuje parlament; Bosna i Hercegovina čiji politički sistem ide ka sunovratu otkako je EU prestala da ih pomno drži na oku i Kosovo... ali to je već druga priča. Tako su Srbija i Crna Gora ostale jedini mogući kandidati za napredak.
Da budemo pošteni, ogromni politički napor koji je zahtijevan za izručenje ratnih zločinaca Mladića i Hadžića Haškom tribunalu skoro da je garantovao uspjeh i čovjek bi mogao pomisliti da je pristupni korak za Crnu Goru imao za cilj da se uglanca kredibilitet Igora Lukšića.
Bez sumnje „realpolitika“ mnogo zavisi od ovoga, a i „stabilnost“ predstavlja neizgovoreni lajtmotiv velikog dijela politike EU u regionu. Pragmatizam na stranu, ovi izvještaji nose dva neodložna pitanja, jedno za svaku vladu, novinara, poslanika ili istraživača koji bi se na njih oslonio, a drugo za druge zemlje Balkana.
Kako je trenutno napisan, Izvještaj o napretku odražava isto toliko političku namjeru, koliko i preciznu procjenu stanja i uz oprez bi trebalo da ga tretira svako ko nije u potpunosti upoznat sa zemljom o kojoj se u izvještaju radi. Osim ukoliko EK ne usvoji iskreniji, usudićemo se reći skandinavski, pristup pri rađenju nacrta ovih izvještaja.
Međutim, šta je sa perspektivom ostalih zemalja u regionu? Kakvu poruku im Komisija šalje kada Srbija – vjerovatno glavni kreator etničkog čišćenja u regionu – i Crna Gora – vjerovatno jedna od najkorumpiranijih zemalja u regionu – napreduju ka prijemu u EU. Šalju li ovim potezom signal da se ispostavilo da su agresori i prevaranti pobjednici posljednjih 20 godina balkanskog konflikta.
Autor je osnivač Mreže Jugoistočne Evrope za promjene (SEE Change Network) i bivši koordinator UN u Crnoj Gori
Kako je trenutno napisan, Izvještaj EK o napretku odražava isto toliko političku namjeru, koliko i preciznu procjenu stanja i uz oprez bi trebalo da ga tretira svako ko nije u potpunosti upoznat sa zemljom o kojoj se u izvještaju radi. Osim ukoliko EK ne usvoji iskreniji, usudićemo se reći skandinavski, pristup pri rađenju nacrta ovih izvještaja
Bonus video:
