Za 82 godine proživio sam bezbroj političkih i društvenih preokreta, dovoljno da se naviknem na ponavljanje ciklusa istorije. Ali nedavni događaji su me duboko šokirali - i uplašili. Otvoreno se krše osnovni principi međunarodnog prava uspostavljeni nakon Drugog svjetskog rata. Zabrana sticanja teritorije nasilnim putem, obaveza zaštite civila tokom sukoba, ograničenja prava na samoodbranu, mandat Savjeta bezbjednosti UN za “održavanje međunarodnog mira i bezbjednosti” kršeni su i bez mnogo razmišljanja o posljedicama.
U Ukrajini i Gazi, okupacija je postala sredstvo za rješavanje sporova, civili su pretvoreni u topovsko meso, a pravo na samoodbranu je iskrivljeno da bi se opravdali akti odmazde i osvete - u Gazi se ove akcije graniče sa genocidom. U međuvremenu, SAD i Rusija redovno zloupotrebljavaju pravo veta u Savjetu bezbjednosti UN, pretvarajući ga nemoćno tijelo koje nije u stanju da zahtijeva prekid vatre u tim sukobima. Na fonu cijelog tog geopolitičkog haosa, ubistva bez sudske presude, koja su nekada bila univerzalno osuđena, sada se slave kao trijumf.
Ovaj pad je posljedica brze transformacije multilateralnog sistema bezbjednosti u multipolarni poredak kojim dominiraju tri velike sile, od kojih je svaka fokusirana isključivo na zaštitu sopstvenih interesa i širenje svoje sfere uticaja. Ostatak svjeta je bio bespomoćan. U današnjem globalnom pejzažu, čini se da postoji samo jedno kardinalno pravilo: sa dovoljno moći, vlade mogu da izbjegnu kazne za ubistvo.
Eroziju međunarodnih pravila i normi pogoršavaju očigledni dvostruki standardi. Bezuslovna podrška zapadnih sila akcijama Izraela u Gazi i Libanu (koju stalno pravdaju mantrom “Izrael ima pravo da se brani”) u oštroj je suprotnosti sa njihovim oštrim ekonomskim sankcijama protiv Rusije. Da, Rusija je započela rat u Ukrajini i Hamas je započeo rat u Gazi, ali izraelska kršenja međunarodnog prava su toliko brojna i eklatantna da je on faktički preuzeo ulogu agresora.
Ovi dvostruki standardi se jako osjećaju u zemljama u razvoju, u kojima je sada smatra da se posvećenost velikih demokratskih zemalja ljudskim pravima završava na njihovim granicama. Dubok osjećaj nepravde i licemjerja jača dugotrajno nepoverenje između globalnog sjevera i juga.
Alarmantno je i to što se geopolitičke tenzije pojačavaju u trenutku kada je čovječanstvo suočeno sa tri egzistencijalne prijetnje koje zahtijevaju tijesnu međunarodnu saradnju: klimatske promjene, trka u nuklearnom naoružanju i razvoj vještačke inteligencije.
Klimatska kriza je već prerasla u potpunu ekološku katastrofu: uragani, poplave, suše i šumski požari postaju sve češći i ozbiljniji. Bez radikalnog smanjenja emisije gasova staklene bašte, očekuje se da će globalno zagrijavanje premašiti prag od 2°C, određen Pariskim klimatskim sporazumom iz 2015, i do kraja vijeka dostići 3°C. Međunarodna zajednica, međutim, nije u stanju da se dogovori oko akcija i sredstava potrebnih za sprečavanje katastrofe. Novoizabrani američki predsjednik Donald Tramp povukao je SAD iz Pariskog sporazuma tokom svog prvog mandata i sada se očekuje da će to učiniti ponovo, ugrožavajući napredak ka efikasnoj klimatskoj akciji.
U međuvremenu su napori da se smanji nuklearna prijetnja ustupili mjesto mahnitoj trci u naoružanju. Suprotno stavu Ronalda Regana i Mihaila Gorbačova da se “nuklearni rat ne može dobiti i da ga nikada ne treba voditi”, neke nuklearno naoružane države sada se otvoreno razmeću svojim arsenalima. Na primjer, Rusija redovno prijeti upotrebom taktičkog nuklearnog oružja u Ukrajini. Opasnost je pojačana činjenicom da Novi START, posljednji preostali sporazum koji reguliše veličinu arsenala dviju najvećih svjetskih nuklearnih sila, ističe početkom 2026. godine.
Kao i kod nuklearnog oružja, ublažavanje rizika koje predstavlja vještačka inteligencija zahtijeva globalni nadzor i saradnju. Ali u današnjoj klimi konfrontacije i zveckanja oružjem, smislena saradnja između Sjedinjenih Država, Kine i Rusije izgleda malo vjerovatna.
Rastuća nejednakost - kako unutar zemalja tako i između njih - postala je još jedan važan faktor globalne nestabilnosti. Ekonomska nejednakost, zajedno sa sve većim nepovjerenjem javnosti u elite, podstiče najnoviji talas populizma. Ovo je posebno zabrinjavajuće jer je istorija pokazala da ogromna nejednakost stvara plodno tle za uspon autoritarnih i fašističkih vođa.
Hitno je potreban novi način razmišljanja. Bez efikasnog i inkluzivnog bezbjednosnog poretka, globalna trka u naoružanju će se ubrzati, povećavajući vjerovatnoću nuklearnog rata. Izolacionizam i trgovinski ratovi, koji guše ekonomski rast i zamjenjuju vladavinu prava vladavinom sile, ne mogu biti odgovor. Ne, vlade moraju da shvate da postoji samo jedan put napred - kroz saradnju i kompromise.
Mora se, takođe, priznati da globalizacija, uprkos određenim nedostacima, donosi značajne koristi. Suočeni sa kolosalnim izazovima danas, možemo ili da radimo na tome da obezbijedimo slobodu i bezbjednost za sve, ili da gledamo kako svijet tone u haos. A za one koji bi sve ovo nazvali utopijskim idealizmom, nudim trezveni realizam: ako ne uspijemo ponovo da potvrdimo našu posvećenost slobodi, jednakosti, ljudskom dostojanstvu i solidarnosti, suočićemo se sa veoma realnom perspektivom kolektivne katastrofe.
Autor je počasni generalni direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju i bivši potpredsjednik Egipta; dobio je Nobelovu nagradu za mir 2005. godine
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)
Bonus video:
