Neću ni pisnuti o curenju bala preko usta funkcionerima pozicije i opozicije, i njihovom sricanju izvještaja o napretku Crne Gore prema EU. Sricanje je ionako za neuke dok Grčka gori. Napredujemo u njihovim lažima - demantuje ih ženski leš na Ćemovskom polju. Otkriva svu bijedu, neznanje, aroganciju institucija sistema i lice rata koji nikad nije javno objavljen a ni završen - muškaraca – protiv žena u Crnoj Gori. Dakle, gospodo funkcioneri – stoj. Da niste pisnuli, da se niste uhvatili niti jedne riječi - ako ona ne traži ostavke svih u državi, jer radite protiv iste i protiv nas. “Tužna lijepa zemljo”, rekao bi moj drug iz Solidarnosti. Tužna, dok se vodi prećutani rat između muškaraca i žena. Sve u slast političara i EU koje šetaju šotobraco. Ni plate ni spomenike, ni nacionalne penzije niste zaslužili. Majstori licemjerja, lažovi i sjecikese. Nadam se da će biti onih koji vam ih neće dati.
Uznemirila me, par dana prije smrti na Ćemovskom polju, vijest, pa joj ne dam da mi šmugne, da smo proizveli prvu pušku i prvi pištolj u crnogorskoj fabrici oružja! Kad je napraviste, ako to nije ona ista u Mojkovcu u kojoj su se proizvodili šanjuleti, koji su gasili prvu i jedinu državnu fabriku cigara, i Lovćen. DKT je ugašena voljom i politikom otimačine koja 20 godina proizvodi gubitke za običan svijet, dok se elita rekuperava u globalno selo i upisuje članarinu u masoneriju i ostale gadosti. Braća po zločinu. U prostoriji crno/bijelih kockica sa bijelim rukavicama, mislite da možete pobjeći od sjena ubijenih u ratu i miru. Mislite da ratne i mirnodopske šinjele možete zamjeniti putem inicijacije. U što? Ubica ne zastarijeva. Zna žena sa Ćemovskog polja. Zločin je što konformizam, korupcija, polusvijet u našim institucijama neće da zna. Ne bez lončića krvi. Sopstvene. Tek tada se odvežu jezici.
Kao što su prije 20 godina plagirali “godine koje su počinjale januarom”, Prvu banku čiju su istoriju ukrali pa je pripetali sebi, tako smo proizveli i prve puške i prve pištolje sada već na službenom jeziku crnogorskom i ostalima u upotrebi (isti rukopis).
Na prvom gađanju i pucnju iz usta ministra odbrane, pucala je informacija koja se svodi na onu “ko o čemu lupež o poštenju”. Zvanični stav ministarski: biće to naš brend! Ministar je borbu prsa u prsa sa svjetskom krizom i našom ispostavom, kao i oporavak naše ekonomije, najavio instrumentom za ubijanja i trgovinom oružja prodajom po svijetu nesreće drugima. Kome, javno ili tajno. Tako ćemo preprodajom oružja našu djecu hraniti tuđim smrtima, silovanjem i nasiljem. Čije ćemo sinove visokim primanjima lobirati za ubice po bijelom svijetu našim brendom? Ministarske ili običnog gladnog svijeta u Crnoj Gori? Još su radnički trgovi prazni. Čekaju neki svijet!
Osta ministar zdrav prav, sretan i čio. Otpuca, pa repetira ponovo: zadovoljan je jer “nam crnogorska tradicija i daje za pravo da oružje proizvodimo”. Smjelo pa i za Prvu pušku države. Dvadeset prošlih nelustriranih godina nam oduzima pravo da riječ puška ili oružje uzmemo u usta dok su tuđe smrti na našim rukuma nekažnjene. Ministar vojni bi morao znati da kada se uvati Tradicija na koju se poziva, referira na pojam koji označava određeno ponavljanje iskustva - devedesete još jašu – reče ministar i osta živ u javnosti. I nenapadnut. On nije žena. I još, nam podiže stijeg nad pljačkom i otimačinom tuđih teritorija i kuća, života, da imamo pravo - kao i partija u kojoj je stekao sve i koja ga je ovlastila da ima pravo da polaže na sve pravo. Može da prođe u nelustriranoj Crnoj Gori. Može i u Evropi koja svoj sopstveni napredak mjeri recipriočno našom poslušnošću i sluganjstvom - kako reče Komesar.
Lijepe i tužne žene iz Crne Gore, tradicija i tranzicija su sestre. Sa njima smo prestali da budemo drugovi i drugarice, radnici i radnice. To srodništvo zavarava, kao i svako. Reklo bi se da ih čini vrlo uzoritim na površini posebno kada ih zagovaraju političari. Angažman tradicionalnog iskustva za potrebe politike neće izaći na dobro. Zato se ne dajte prevariti. Nama trebaju dobre institucije koje će da nas štite da bi smo dosegnuli sva prava koja nam pripadaju kao i muškarcima.
Popis ubistava žena (femicid) u Crnoj Gori je dugačak. Ovo posljednje pokazuje da u Crnoj Gori žene stradaju jer su - žene. Politika tolerancije kada je zločin protiv žena u pitanju šalje poruke da zločin nije kažnjiv i tada rat muškaraca protiv žena ovdje može da se odvija neometano. Dok sistem institucija prepozna ovaj program zločina - dok država ćuti o zločinu, i pušta da se nasilje odvija nesmetano, poručuje ti da si sama kriva što si najsiromašnija, nezaposlena, u štrajku, kolateralna šteta sistema i tranzicije, ona kojoj pripadaju poslovi koje niko neće, o čija se leđa lomi ekonomska bijeda, ona o koju se grebe politička moć, ona kojoj se usta začepe insinuacijama, lošim vladanjem, neposlušnošću... Koliko smo bezbjedne danas u Crnoj Gori? Ko brine o našoj bezbjednosti? Jeste li provjerili poslije objavljene vijesti, i danas, gdje su vam sve vaše žene i da li su od jedne do druge destinacije stigle bezbjedne. Što danas to znači ćerkama ubijene? Mjesto nam je pred Vladom i policijom, da im tražimo da odu, kada rade protiv nas.
Uzmimo se upamet, kada nas Vlada ubjeđuje da će nas NATO - bolje nego iko braniti? Je li odbranio ovu posljednju? Puka je to manipulacija, love nas lažima za sopstvene privilegije. Uz naše siledžije ne trebaju nam i bjelosvjetske. Za što nam služi crnogorska puška, i to namigivanje na velike pare, pod svjetlom brenda? Lažu kad kažu da NATO treba da nas brani spolja. Lažu kad kažu da smo bezbjedne iznutra. Lažu kad kažu da će nam proizvodnja oružja poboljšati život? Zašto smo proizveli pušku a ne hljeb? Zašto su se muškarci našli iza pušaka? Zato što nam ona pomenuta tradicija koju potegnemo kao rampin, vršu, služi da nas preuredi u stroj za odstrel ili vod za pucanje. A u našim kućama i komšiluku, u našem obrazovanju čuči zlo koji od nas čini kolateralnu šetetu dvije hiljade godina - nedruštveni homosapiens kojem je patrijarhat amputirao ljudskost brigu i dostojanstvo. Ministre vojni, kad mašete tradicijom i neprikosnovenim istinama koje u vama izazivaju toliku količinu zadovoljstva, budite sigurni da ste nas pretvorili u vod za pucanje i postrojili da dobijemo metak.
Tužne i lijepe moje, žene Huaresa imaju svoju himnu koja glasi - “No una mas – Nijedna od nas”, kojom čine javnim i vidljivim zločin - ubijanje žena. Stala sam u red.
Nije ovo prvi put da nas je ubila prva crnogorska puška - ta puca uvijek u sve naše veze i ljudskost. Poziva i proziva poslušnice u nama. Ne dajte se prevariti. Od ministarske fotelje do ulice. “Ne - nijedna od nas”!
Bonus video:
