„U svojoj radnji imao sam neprestano pred očima, s jedne strane, oblike i mišljenja, što vladaju u teoriji i zakonodavnoj praksi zemalja koje već imaju građanski zakonik; s druge - orginalne elemente same zemlje kojoj je zakonik namijenjen... Zato sam bio dužan odrediti uvjete koje je trebalo izvršiti u mojem kodifikatorskom radu, imajući pred očima pri tome izrađivanju izuzetni karakter istorijskog života zemlje, njezine pređašne usamljenosti i njezinog redovnog ulaska, sve to više, u veze i dodir sa ostalom Jevropom...“ (Valtazar Bogišić, Pariz 1888.)
Danas, 26. aprila navršava se 130 godina od kada je Knjaz Nikola, u prisustvu svojih prvaka i diplomatskih predstavnika, u svom dvoru na Cetinju proglasio Opšti imovinski zakonik. Ovaj legislativni monument objedinio je u sebi filozofsko i kulturno, etičko i jezičko bogatstvo “velike male Crne Gore”. Za period u kome „izučenih pravnika i sudaca nema za lijek, ljudi se često tuže na zlu volju ili podmitljivost kadijina suda, ali o neznanju sučevu pravnih narodnih pojmova, ustanova i običaja“ ovo „vrlo mučno poduzeće“ najbolje je posvjedočilo „um, nauk i odanost kodifikatora” Valtazara Bogišića.
Ipak, njegova pravnička misao ne oslikava samo duh vremena i društveni milje u kojem je nastala. Ona i danas poučava. Bravurozne Bogišićeve pravne filozofeme - često citirane izreke iz OIZ-a, nisu jedino na šta treba da se ugleda naša stručna i laička javnost. Tačnije, određene okolnosti, u vezi pripreme, nastanka i same primjene Zakonika, koji je bio “ugaoni kamen stvaranja zakonodavstva Crne Gore, koji je naročito uticao na nastajanje procesnih instituta, (i) otvorio prostor za nastajanje modernog pravosuđa”, imaju svoju neodoljivu aktuelizaciju.
Nakon posjete Beogradu, motivisane analizom primjene Srpskog građanskog zakonika, prof. Kosta Vojnović konstatuje da se Bogišić „mogao osvjedočiti, na temelju skupo plaćena iskustva od 30 godina, što to znači, kad narod izmijenjuje prave običaje, kojim je propleten vas njegov život, tuđim ruhom zakona ne odgovarajućih niti predajama, niti potrebama naroda, te se vratio u Crnu Goru utvrđen u nakani čuvati se u svojoj radnji svega onoga, što bi je moglo samu sebi otuđiti.“ Ne treba dodatno isticati kako ovaj citat opominje da se u procesu pridruživanja EU trebamo paziti “copy-paste” pristupa u našem zakonodavstvu. Metodološko pravilo profesora iz Odese ukazuje da je valjano kreiranje pravne norme, odnosno njeno objašnjenje, nemoguće bez anketiranja i drugih empirijskih metoda kojima se prikupljaju činjenice o realnim društvenim tokovima.
Pravna jasnoća i preciznost Crnogorskog imovinskog zakonika (jedno od imena OIZ-a u literaturi) potvrdili su i pravilo „da jezik bude prost i narodan, izbjegavajući u istome, koliko se god moglo, privijanja (les tournures) i riječi, koje su uzajmili književnici iz inostranijeh jezika ili ih načinili po duhu tih jezika“. Bogišićev zakonik je najbolji pisani dokaz o neosnovanosti navodne nužnosti da u našu pravničku, ili bilo koju drugu, struku moramo unositi tuđice.
Ako Vam danas predstavnici EU kažu da naš normativni okvir izgleda primjereno, ali da njegova implementacija i nije baš sjajna, onda ovo neodoljivo podsjeća na okolnost da je formalna primjena OIZ-a otpočela tek nakon sedamnaestak godina kada je usvojen Zakon o sudskom postupku u građanskim parnicama za Knjaževinu Crnu Goru (usvojen je 1. novembra 1905, a stupio na snagu 1. januara 1906, po julijanskom kalendaru). Ovo se “poklopilo” sa Bogiševićevim postavljenje za ministra pravde u Knjaževini Crnoj Gori, jer je ono bilo motivisano knjaževom željom „da on dade života svome Imovinskog zakoniku“.
Nakon svog imenovanja, Bogišić je sproveo terensku provjeru implementacije Zakonika, što, opet neodoljivo, sliči EU standardu za ocjenjivanje zakona. Ovo tadašnje, uzorito provjeravanje usklađenosti OIZ-a sa potrebama života, kao i praćenje društveno-političkog impulsa povodom njegove primjene, predstavlja primjer dobre prakse koji se, na žalost, kod nas više nije primjenjivao.
Vješte izmjene i dopune Zakonika tokom 1898. godine, nakon njegove desetogodišnje primjene, obavljene su shodno važećim procesno-pravnim okolnostima i zakonskim odredbama. Vjerovatno bi i Vrhovni sud Crne Gore prilikom ustanovljena sudske prakse mogao naći paralelu sa konstatacijom tog vremena da ima „i takvijeh tačaka koje bi trebalo podvući osobitom prijegledu i razmatranju“ i, shodno cjelishodnosti, uskladiti sa novonastalim prilikama.
Najvažnija konstatacija Bogišića je da primjena zakona koja razdražuje, a ne ubjeđuje, uslovljava promjenu ili ukidanje tog i takvog zakona. S druge strane, česta promjena propisa uslovljava umanjenje dostojanstva i autoriteta vlasti, odnosno uslovljava „nesnosni položaj sudaca, štetu ljudima koji se sude, demoralizaciju naroda, i nepovjerenje prema vladi ili drugoj vlasti koja izdaje neki zakon“.
Bonus video:
