Majku ti euro-skeptičnu! To će nam biti najogavnija psovka. Da Bog dao pa ne ušli u Evropsku uniju - najtvrđa kletva. Tako ti Brisela – najumilnija molba. Kako smo krenuli. Utrkuju se poslanici naši, opozicionari i vlastodršci, ko će snažnije, ko će ljepše, ko će brže da poljubi ruke briselskih emisara, da im pomiluje uši onim što najviše vole da čuju, da im uputi zaljubljeni pogled u njihove slatke evropske okice u kojima je umjesto zjenice ona sjajna i sveta, sudbonosna i svevišnja, opijajuća i magična, iskonska i iskrena, toliko željena - žuta zvjezdica.
Smiješno je – ovi iz opozicije kritikuju one iz vlasti spočitavajući im euro-skepticizam. Tačno i ispravno - to je zbog vječitog premijera, korifeja mafiokratije – Mila Đukanovića, koji ne želi da kao Ivo Sanader u Remetincu, završi u – Spužu.
Normalno, logično i razumno. Što se njega tiče! Međutim, ono što zabrinjava u tom euro-optimizmu, euro-ushićenju i euro-ulizništvu - opozicija ne dovodi u pitanje samu Evropu. Naprotiv. Smiješno, naivno i tužno. I najvažnije - opasno. Smiješno, jer opozicija treba da oponira. Naivno, jer se slijepo vjeruje Briselu. Tužno, jer ćutimo, ne sumnjamo i ne postavljamo pitanja. Opasno, jer sve dublje ulazimo u proces koji je u suštini, iznad svakodnevice i smrtnih političara, iznad naših praznih priča i naglabanja, iznad dnevnih potreba i želja, iznad naših domašaja i pogleda, zapravo proces koji je, blago rečeno, opasan, problematičan, i, reći ću – sumnjiv.
Znam, nije popularno prevaliti to preko usta. Nije isplativo. Nije moderno. Nije u trendu. Nije kulturno, čak. Ne uklapa se u evropske i svjetske planove, u programe nadnacionalnih centara moći, u projekte planetarne dominacije, u ogromnu, utabanu medijsku propagandu, u postulate modernog, razvijenog industrijskog društva, u tokove koji nezaustavljivo obuhvataju kvartove, gradove, države i kontinente.
Struja je toliko jaka, toliko svemoćna i tako projektovana da sve koji misle drugačije automatski etiketira, na globalnom planu - kao eurofobe, antievropejce, antikosmopolite, antidemokrate i teoretičare zavjere, a na domaćem polju još, dodatno, i – kao anticrnogorce, nazadnjake, kočničare, prostake i ekstreme. Propaganda.
Jednoumlje. Očigledno je da smo iz jednog, bolesnog - komunističkog, sigurno i stameno zašli u drugo, bolesno - evropsko jednoumlje. I hvalimo se njime. Nezadovoljniji smo što je procenat istomišljeništva niži. Tužni što par procenata našeg naroda ove godine nije toliko oduševljeno Briselom, kao prošle.
Zabrinuti su poslanici naši zbog usporavanja na tom, kako proročki i vizionarski vole da kažu – evropskom putu. Iako nijesmo članica, kako se to popularno, patetično i ulagivački kaže – evropske familije, briselske zastave viore svuda - na institucijama, agencijama, lepršaju kako sa pozicionih, tako i sa opozicionih utvrđenja. Lideri, i ovih i onih, i lijevih i desnih, i građanskih i nacionalnih, i crnogorskih i srpskih, i poštenih i mafijaških partija, nose plavičaste bedževe sa žućkastim, malenim zvjezdicama. Uravnilovka.
Zamislite tu perverziju - strah od briselskih birokrata nadmašuje onaj od domaćih mafijaša. Da li neko pominje korupcionaške afere ljudi koji su na istaknutim pozicijama u Uniji? Da li neko insistira na manjkavostima evropskih izaslanika u našoj državi? Da li se priča o tome?
Da li se ozbiljno, intelektualno (naravno, ne iz đukanovićevskih, egzistencijalnih, antispuških razloga) govori o alternativi Evropskoj uniji? Naravno da – ne. Saglasje koje plaši. Društvo jedne dimenzije. Opozicionari se više boje Žozea Baroza ili Doris Pak od Mila Đukanovića ili Brana Mićunovića.
Ovi u vlasti više drhte od Štefana Filea ili Havijera Solane nego od Nebojše Medojevića ili Andrije Mandića. I jedni i drugi, uz nevladine organizacije, intelektualce i novinare, treba li to pominjati, više zaziru od najobičnijeg briselskog aparatčika nego li od našeg – naroda. Karijerizam.
A još nijesmo ni blizu članstva! Mora se reći – put u EU je svojevrsni oblik, vrsta i znak - izumiranja države. Naročito male i nerazvijene. Jer, zamislite koliki će pritisci biti kada uđemo u tu i takvu nad-državu, nad-naciju i nad-banku kada je sada ovako. Teško zamislivo. Tek što smo ga stekli, pozdravljamo se sa suverenitetom. Tek što smo povratili državu, gubimo je.
Sopstvenu valutu nijesmo ni tražili - da, kada za to dođe vrijeme, lakše kliznemo u novi, evropski i svjetski poredak. U Uniju. Ubijedili su nas da bi nas lakše i jeftinije kupili, riječima – mi trebamo vama, a ne vi nama. Udica laži. Istina je na drugoj strani. Suprotno se piše. Znaju oni odlično da mnogo, mnogo više mi trebamo - njima. I mi, i Srbija, i Makedonija, i Hrvatska i Bosna i Albanija.
Najsvježiji primjer od mora drugih - da li bi Grčka grcala u totalnom nacionalnom očaju da je bila van domašaja EU. Ne! A tek globalno - koliko svim tim centrima moći trebaju – Iran, Sjeverna Koreja, Venecuela, Kina, Rusija. Ista logika. Ista matrica. Ista laž. Geopolitički vir.
Da ne govorim o zakulisnim radnjama. O zlu. O Vatikanu. O anglo-saksonskom stožeru. O intresima gigantskih korporacija. O svemoćnim tajnim društvima. O bankama i bankarima. O Rotšildima. O Mankovima. O svima njima koji pletu veliku, najveću mrežu. Ne pada mi na pamet da detaljnije dokazujem. Toliko je toga napisano i rečeno – ko želi da vidi i ko želi da shvati. Veliki Danilo Kiš, je na jednom mjestu kazao da je kompromitantno budali govoriti da je – budala. Emil Sioran je poručio da objašnjavati znači umanjivati, ponižavati se”. Jasno.
Dakle, nije li sve to neprirodno? Zar sve to, samo po sebi, nije sumnjivo? Zar nije dovoljno da se kao narod, kao izdanci civilizacije, kao ljudi, kao misleća bića, zapitamo – čega smo svjedoci čemu sudjelujemo i čemu služimo? Ko nas, sve zajedno, tako snažno vuče k sebi? Zašto je struja toliko jaka? Postoji li drugi put?
Što ne bi sebi postavili naizgled nemoguće pitanje - da li je bolje da budemo jedan od rijetkih primjera, nalik Švajcarskoj, malenih oaza poštenja i čistote, slobodarskih i originalnih državica ili da kao skoro svi, kao surogat država, zaplivamo istom, nametnutom rijekom koja se uliva u ogromni, briselski – kompijuter?
Odgovor je jasan. Zar tako i tada, ako bi izabrali posebnost namjesto kolotečine, veći integritet umjesto veće kontrole, zar nas, nakon početnog garda, ne bi počeli poštovati? Uvažavati? Naravno da – bi.
Na kraju. Svjestan sam, vjerujem da je sve narečeno tačno, tako jeste i tako mora biti, ali za zdravi idealizam, za velike ideje, velike vizije i velike podvige potrebni su i veliki ljudi. Veliki političari. A mi? Šta imamo? Kriminogenu, dvodecenijsku, nesmjenjivu vlast, korupciju do guše, tajkune i mafijaše kao kumove naših vrhovnika, nedorasle sutkinje i sudije, upravitelje policije, diplomate, dvorske intelektualce i novinare. I zamrli narod.
Tužno je što, očigledno, moramo u EU, da bi nam pomogla u rješavanju našeg najvećeg problema. Jadno, što zbog nekolicine malenih ljudi predvođenih Milom Đukanovićem moramo put, tog i takvog - Brisela. Žalosno, što sami, njemu i njegovoj kamarili, ne možemo, ne umijemo i ne smijemo da viknemo – dosta!
Hoćemo li se probuditi, ljudi?
Bonus video:
