Prihvatimo da su sve vrste sloboda (baš kao i demokratija) u klasičnom poimanju tih pojmova, relativna stvar. Prihvatimo da su i teorije o civilizacijama takođe relativna stvar. Ali, ako ozbiljno analiziramo na kom prostoru planete ljudi žive sa najvećim standardom (u svim aspektima tog pojma) složićemo se da je to Zapadna Evropa i Sjeverna Amerika. Moramo se složiti sa još jednom činjenicom. Naime, pošto je globalizacija izmiješala karte za političku igru (i još uvijek miješa), ipak je vidljivo da su dva navedena prostora većini stanovništva planete veoma inspirativna.
I dalje ću biti uporan u objašnjavanju da, u odnosima na Planeti, organizovani kriminal i korupcija (OKK) postaju gornje geopolitičko sredstvo. Ispred je onog nuklearnog, iako su nuklearna sredstva postala teret za one koji ih imaju, a izazov za one koji ih nemaju. Lobiranje je postalo najopasnija koruptivna radnja nedemokratskih režima i njihovih eksponenata. Zbog tržišne utakmice i predstavnici krupnog kapitala su ušli u sve to, što direktno udara na temelje klasičnog kapitalizma, a ovaj sadašnji postaje brutalan, vulgaran i neodrživ. Opšta privatizacija u nekontrolisanoj globalizaciji je prijetnja i nacijama i državama. Nedemokratski režimi, OKK i krupni kapital preotimaju geopolitiku od zvaničnih država, uključujući i velike sile. Mafije, kao vojska OKK, će u budućnosti (zbog svog „biznisa“) biti najveći proizvođači i ratova i terorizma. One predano rade na sukobljavanju SAD i EU. Ovo postaje sve uočljivije. No, ostavimo to vremenu koje dolazi, ali, već sada možemo govoriti o nekim paradoksima.
SAD, kao reprezent sjevernoameričke civilizacije, su po većini parametara željena i obećana zemlja. One su to i njezinim građanima. Ako ozbiljno analiziramo spoljnu politiku SAD u novijoj istoriji, pouzdano možemo zaključiti da je ona bila i inspirator i kreator mnogih demokratskih promjena na Planeti. Smjer zapad-istok je bio težišni geografski smjer te politike, a njen doseg je bila čitava planeta. Ta politika je uvijek imala povoljan odraz na unutrašnju politiku SAD. A šta je globalizacija donijela njezinoj sadašnjoj politici? OKK, kao jedna od nus pojava globalizacije, ne zaobilazi prostor SAD. Naprotiv, sa svih krajeva planete itekako udara po vitalnim nacionalnim interesima SAD. Brzina promjena u globalizaciji je takva da spoljna politika SAD više nema dovoljno snage i sredstava da prati lančane revolucionarne procese. SAD danas najčešće postaju dežurni krivac za mnogo šta. Jedni ih optužuju da (zbog sopstvenih interesa) proizvode nove krize, a drugi, da ne pružaju dovoljnu podršku ubrzanim procesima demokratizacije. Prvi put u svojoj istoriji, a zbog prebrzog procesa globalizacije, unutrašnja politika SAD sve vidljivije počinje trpjeti posljedice međunarodnih procesa. Za SAD se može iznijeti ocjena (u strategijskom smislu) da demokratiju imaju, ali će im uskoro značajno nedostajati prirodni resursi.
Južnoamerička civilizacija milenijumski je uobličena. Sa sigurnošću se može zaključiti (u strategijskom ocjenjivanju) da se ovaj kontinent danas nalazi u izobilju prirodnih resursa, ali, sa nedovoljno razvijenom demokratijom. OKK sa tih prostora sve više transnacionalno umrežava Planetu.
Nemam dilemu da je, i pored svih poteškoća, (poslije NATO) Evropska unija najbolji proizvod svih civilizacija. Ako neko, pak, politiku SAD i okrivljuje da ima elemente imperijalizma ili hegemonizma, za politiku EU se nešto slično ne može reći. EU čini sve da stari kontinent demokratizuje, da ga razvije, da ga za ljude učini bezbjednijim, te da ga na najboljim demokratskim standardima integriše. Uz sve probleme rezultati su već tu. Ali, iako su OKK najčešći proizvod nedemokratskih država i njihovih režima (u kojima nije zaživjela vladavina prava i efikasnost institucija) sa sigurnošću možemo tvrditi da, od OKK, niko tako nije ugrožen kao što je ugrožena EU. Političari EU nisu blagovremeno spoznali da su OKK (spregnuti sa krupnim kapitalom) postali gornje geopolitičko sredstvo, da tim sredstvom raspolažu čak i male države koje su nedemokratske, te da to sredstvo neki izvanevropski politički krugovi koriste za geopolitičke ciljeve. Radi sopstvenog „biznisa“ ti krugovi će u budućnosti proizvoditi i terorizam i ratove, što za EU postaje prvorazredna prijetnja. U strategijskom smislu, za EU se može reći da, uglavnom, demokratiju ima, ali će joj u budućnosti značajno nedostajati resursi.
Rusija je prostor za koji se može reći da nikada u svojoj istoriji nije imala demokratiju, čovjeku primjerenu. Njezina politika je bila jednako opaka po sopstveni narod, baš kao i za druge, izvan svoje teritorije. Neutvrđeno je da li je više ljudskih žrtava bilo u svim ratovima zajedno (koje je Rusija vodila) ili kroz istorijske procese „disciplinovanja“ sopstvenog naroda. Ne isključujem mogućnost da bi najveću cijenu globalizacije mogli platiti upravo građani Rusije. Kada se ovakvi (tradicionalno zatvoreni) državni sistemi otpočnu otvarati, najčešće se to dešava kroz građanski rat. I to onaj brutalni. Ne isključujem da bi se Rusija sa ovim uskoro mogla suočiti. Rusija se nalazi u velikoj oskudici demokratije, ali, zato svih resursa ima u izobilju. Za vlast (u tranzicionim društvima) to izobilje u početnom periodu može djelovati blagotvorno. Sve do momenta kada osiromašeni ili obespravljeni ne počnu uočavati učinak OKK i svih vrsta nepravdi. A suočavanje sa tom realnošću uvijek je revolucionarno.
Malo koji prostor ima toliko različitosti i kontroverzi kao što je slučaj sa Dalekim Istokom i prostorom ASEAN-a. Japan, Južna Koreja, Australija i Novi Zeland su, i po razvijenosti i po stepenu demokratje, željeni prostori za mnoge. Ali, prostor istočne hemisfere se u cjelini može ocijeniti da se nalazi u izobilju prirodnih resursa, ali u manjku demokratije. Indokineski prostor se kroz istoriju uvijek mijenjao na evolutivno specifičan način. To će biti i u skorijoj budućnosti.
Zbog bogatstva prirodnih resursa i oskudice demokratije, afrički kontinent će proces globalizacije uglavnom proživljavati kroz lančane revolucije. A OKK će na afričkom prostoru biti i geopolitički faktor i geopolitičko sredstvo, kojim će se mnogo šta razrješavati.
U strategijskom smislu, Arktik i Antarktik će (zbog globalnog otopljavanja) postati veoma važni prostori.
Iz navedenog se može zaključiti da će odnosi i geopolitičke promjene na Planeti u ovom stoljeću (a vjerovatno i duže) zavisiti od odnosa snaga u trouglu: demokratija, resursi i OKK. Nedostatak samo jednog od prvo dvoje navedenih, ili višak onog trećeg, može uništiti svaku državu i svaki narod. U to sam uvjeren. Da bi se spriječila globalna opasnost neophodno je otpočeti sa redefinisanjem (sada važećih) političkih teorija o međunardnim odnosima. U skladu sa tim vidljivo je da treba redefinisati teoriju o geopolitici. Vidljiviju od svih dosadašnjih. Regionalna povezivanja neće više biti samo uslov za regionalni razvoj, nego će biti uslov opstanka i naroda i država tih regiona. A svaki kontinent ponaosob će biti samo jedan (ne veliki) region.
Strategijskog je značaja da otpočne regionalno udruživanje sjevernoameričke demokratije i južnoameričkih resursa, a zajedničkom borbom protiv OKK i očuvanjem evroatlanskog partnerstva. Ostajanje izvan ove formule, ne samo da će usporiti razvoj, nego potencijalno može ugroziti (u političkom, društvenom i ekonomskom smislu) sva tri kontinenta.
Milenijumski značaj po razvoj čovječanstva bi imalo regionalno udruživanje Evrope i Rusije. Sve do Vladivostoka. Udruživanje zapadnoevropske demokratije i ruskih resursa (uz očuvanje evroatlanskog partnerstva), sa odlučnom borbom protiv OKK, bi imali civilizacijski značaj. I to za čitavu zemaljsku kuglu. Nemam dilemu, da bi istrajavanje izvan ove formule, potpuno ugrozilo i Evropu i Rusiju, a u razvoju bi značajno usporilo ostatak Planete.
Japan, Južna Koreja, Australija i Novi Zeland imaju sve uslove da po sličnoj formuli integrišu istočnu hemisferu. Sve ovo može biti inspirativno za specifičnu (ali značajno mirniju) civilizacijsku tranziciju indokineskog prostora.
Neminovno je da će afrički prostor imati lančane i višeslojne revolucionarne tranzicije. Ali, to neće ugroziti čovječanstvo, za razliku od svega prethodno rečenog, koje to može.
Ne urušavajući državne suverenitete, a očuvanjem dovoljnosti etatizma, samo regionalno povezani (na predhodno objašnjen način) stvara preduslov za ovladavanje prostora Arktika i Antarktika kao zajedničkog dobra. U protivnom, globalno zagrijavanje (kao budući geopolitički faktor) bi moglo donijeti kataklizmične promjene po čovječanstvo. Na šta, bilo koja (sada važeća) politika ili geopolitika, neće moći uticati.
Bonus video:
