Bez obzira na to da li će demokratizacija na „novom Bliskom istoku“ uspjeti ili će ponovo prevagnuti autoritarni oblici vladavine, jedna suštinska promjena je već postala jasna: niko neće moći da vlada a da ne uzima u obzir domaće javno mnjenje.
Ta promjena će pomjeriti spoljnopolitičke parametre sukoba na Bliskom istoku (koji se smatra i kao izraelsko-palestinski i kao sukob između Izraelaca i Arapa). Uprkos ratovima u Libanu i Gazi i intifadama na okupiranoj Zapadnoj obali, ovi parametri su decenijama bili iznenađujuće stabilni, učvršćeni mirovnim sporazumima sa Egiptom i Jordanom i Sporazumom iz Osla sa Pelstincima.
Sve ovo će se promijeniti. Iako je tektonsko pomjeranje u regionu izazvano „arapskim buđenjem“, njegovi učesnici nisu ograničeni na arapski svijet ili na okvire sukoba na Bliskom istoku. Sjedinjene Države, Evropa, Turska i u izvjesnom smislu, Iran, imaju ulogu u tome - neki direktnije od ostalih.
Počnimo od SAD. Govor predsjednika Obame u Kairu od prije dvije godine stvorio je velika očekivanja, ali je ispunjeno vrlo malo njih, ili čak nijedno. Umjesto toga, SAD su omogućile stvaranje političkog vakuuma u odsustvu bilo kakve inicijative vlade Izraela. Taj vakuum je sada popunjen „arapskim buđenjem“.
Evropa je, u međuvremenu, preokupirana sopstvenom krizom. Međutim, Evropljani su u proteklih nekoliko godina, predvođeni njemačkom kancelarkom Angelom Merkel i francuskim predsjednikom Nikolom Sarkozijem, praktično Turskoj ispred nosa zalupili vrata EU. Kao rezultat toga, Turska je prigrlila „neo-otomansku” spoljnu politiku u kojoj arapski svijet - čak više od Kavkaza, Centralne Azije i Balkana - ima centralnu ulogu.
Turska, naravno, u skladu sa svojim političkim, bezbjednosnim i ekonomskim interesima, nema izbora osim da obrati pažnju na svoje južne susjede, i mora pokušati da spriječi haotična dešavanja u tom dijelu. Turska bi se suočavala sa istim opasnostima i da je integrisana u evropski kontekst, ali bi njeni prioriteti tada bili potpuno drugačiji.
Zbog kratkovidosti Evrope, Turska je zapravo odustala od svojih ambicija za članstvo u EU i izabrala neootomanski projekat da bi postala bliskoistočna sila - što je politički zaokret koji odražava i interese i ideologiju. S druge strane, Turska regionalnu dominaciju shvata kao odskočnu dasku za veću globalnu ulogu; s druge, ona vidi sebe kao uzor za uspješnu modernizaciju Bliskog istoka na islamsko-demokratskoj osnovi.
Ova težnja ka regionalnoj dominaciji će prije ili kasnije uvući Tursku u ozbiljan sukob sa Iranom. Ako Turska prevagne, Iran i radikalni elementi u regionu ostaće na gubitničkoj strani istorije - i oni to znaju.
Dok vlada turskog premijera Redžepa Tajipa Erdogana pokušava da održi dobre odnose sa Iranom, njene ambicije da postane vodeća sunitska sila u regionu znače da Turska prije ili kasnije mora osporiti uticaj Irana u Iraku, kao i u Siriji i Palestini. A to znači sukob.
Drastično pogoršanje odnosa Turske sa Izraelom povezano je sa pojavom ovog iransko-turskog rivalstva. To rivalstvo svakako ima i pozitivnu stranu sa izraelske tačke gledišta - slabljenje Irana i drugih regionalnih radikalnih elemenata. Međutim, prirodno je da su za Tursku, koja želi da postane regionalni lider, interesi Palestinaca važniji od njenih odnosa sa Izraelom. Ovo je još realnije u svjetlu revolucionarnih promjena u arapskom svijetu i čini srž Erdoganovog spoljnopolitičkog zaokreta.
Kao rezultat toga, Izrael je u sve težoj situaciji. Bez sopstvenog strateškog zaokreta - ostati pasivan predstavlja rizik u svjetskom poretku koji se brzo mijenja - Izrael bi još više izgubio legitimitet i izolovao se na međunarodnoj sceni. Održiv odgovor Izraela na dramatične promjene u regionu - i na njihove već predvidive posljedice - može samo da dobije oblik ozbiljne ponude pregovora palestinskoj vladi Mahmuda Abasa s ciljem potpisivanja sveobuhvatnog mirovnog sporazuma.
Bezbjednosna pitanja se moraju shvatiti ozbiljno, ali ona imaju sve manju težinu, jer od zaključenja sporazuma do njegove potpune primjene može biti ostavljen prilično dug period za njihovo rješavanje uzajamnim dogovorom. Međutim, trenutna pasivnost Izraela - sa svim negativnim dugoročnim posljedicama za državu – vjerovatno će se nastaviti dok god premijer Benjamin Netanjahu bude smatrao da je opstanak njegove koalicije važniji od odlučne mirovne inicijative.
U isto vrijeme, pritisak arapskih revolucija transformiše Palestince u dinamičan politički faktor. Zbog sve izvjesnije smjene sirijskog predsjednika Bašara al Asada, pritiska egipatske revolucije i nove uloge islamizma u regionu, Hamasovo savezništvo sa Iranom postaje sve problematičnije. Ostaje da se vidi da li će na kraju „turski pravac“ nadvladati radikalne elemente u Gazi.
U svakom slučaju, Hamas se suočava sa sopstvenim rizičnim i važnim odlukama, i to još više ukoliko aktuelna diplomatska kampanja u UN njegovog glavnog rivala, Abasove Palestinske uprave, bude uspješna. Obama je obećao palestinsku državu u roku od godinu i Abas radi na njegovom ispunjenju.
Međutim, ono što će se sljedeće desiti je od ključnog značaja. Da li će Abas moći da održi Palestince na diplomatskoj putanji ili će se situacija ponovo pretvoriti u nasilje i još jednu katastrofu? I kako će da izgleda palestinski put ka miru nakon odluke UN da priznaju neki oblik državnosti za Palestinu?
Imajući u vidu trenutni tempo promjena na Bliskom istoku, možda nećemo morati dugo da čekamo na odgovore - ili na nova pitanja.
Bonus video:
