Najezda

Postoje riječi kojih se čovjek dugo ne sjeti, a kamoli da ih izgovori. Jedna od njih je najezda.

U Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika na stranici 549 riječ „najezda“ objašnjena je kao napad, upad, prodiranje.

Rečnik potom navodi i primjere.

„Talas fašističke motorizovane najezde prohujao je preko ovih krajeva“, tako citiraju srpski jezikoslovni akademici srpskog pisca Stevana Jakovljevića. Ali odmah i hrvatskog autora Pavla Pauša: „Prolazile su najezde pljačkaša i osvajača“.

Uzgred rečeno, vrijeme nastanka Rečnika je bilo srećno vrijeme teške ideološke jugoboljševičke zablude zbog koje su pismeni Srbi, Hrvati i ostali bili teškim telepatskim represalijama prisiljavani da istu riječ na isti način tumače, sve uz implicitno lažno priznanje da ta riječ potiče iz istog jezika.

Treći primjer u Rečniku je iz novinskog članka u kojem se građanstvo opominje da se očekuje najezda većih rojeva muva i komaraca.

Šta nam govori srpskohrvatska slovesnost jezika našeg maternjeg?

Govori nam da riječ najezda označava zastrašujuću navalu većeg broja ljudi ili životinja koji nam ne misle najbolje. Nadiru ili fašisti ili komarci. Neke krvopije svakako.

Doduše, Rečnik ostavlja mogućnost i figurativne upotrebe ove riječi. Navodi se novinska fraza o najezdi turista na tada našu, a sada lijepu našu obalu. Pritom ni figurativno značenje nije oslobođeno negativnih natruha. Oni navalili, a mi ne znamo šta ćemo. U trpnom smo stanju.

Još jedno figurativno značenje spominje se u najtemeljnijem ovovrsnom rječniku. Najezda može biti i jak uticaj, naročito u kulturi. A primjer koji Rečnik navodi pojašnjava kakav je to uticaj: „Govorilo se da smo mi…bez narodne svijesti, neprobuđeni, a izloženi tuđinskoj najezdi“, zapisao je Ivakić Joza još prije Prvog rata. Taj kulturni uticaj je očito bio krajnje negativno konotiran.

Naposlijetku, glagol najezditi - izvršiti prepad, upad - sadrži isti arhetipski supstrat: „ Naša freska bi bila uzor da nisu najezdili Turci“, zapisao je Borislav Mihajlović Mihiz.

Da sumiramo. Riječ najezda u nama nužno izaziva nelagodu. U njoj su semantički sažeta sva iskustva izloženosti razbojničkim osvajačima, sve skakavcima opustošene ljetine, sve neprijatne gužve i sva nemoć malobrojnih spram mnogobrojnih.

Nije onda čudo da isti Rečnik tumači izraz najeznik kao pljačkaš, otimač.

Kao što rekoh, postoje riječi kojih se čovjek dugo ne sjeti. Jedna od njih je najezda. Dok pijem kafu na Banovom brdu čini mi se da na pomolu nije nikakva invazija skakavaca ili glodara, fašista, osmanskih konjanika ili pljačakaških hordi. Ali u Srbiji se nikada ne zna. Očekuj neočekivano.

I zaista, slučaj hoće da uz kafu otvorim upravo kupljeni najstariji prijestolnički list. I to baš na stranicu gdje piše: NAJEZDA NEMAČKIH PRIVREDNIKA U SRBIJU.

Šta li će sad da bude? Hoće li delegacija iz Baden-Virtenberga predvođena subašom Vinfridom Krečmom, šinama odozdo od Hipodroma u divljem galopu uzjahati Požeškom, hvatajući svakog radno sposobnog, stavljajući mu pelene za odrasle i šaljući ga na ropski rad u neku od strašnih fabrika?

Ili ti najeznici imaju nešto još gore, nešto već viđeno na umu?

Odozdo je dokloparao samo tramvaj broj 13. Možda je i to loš znak ali nije najezda. Pogotovu ne nekakvih njemačkih privrednika. Ili nekih drugih mrskih neprijatelja.

Onda se opustim. Mora da se urednik najstarijeg prijestolničkog lista malo zanio. Učinilo mu se da ih je više. Da ih je mnogo, mnogo više. I da je neka druga godina. Neki drugi vijek. Možda, i neki drugi jezik.

U podnaslovu Vučić kaže da je Njemačka ključna zemlja za nas. Cijeli tekst pozitivno intoniran. Samo masni, debeli naslov vrišti: Najezda, najezda, jebote! Kao u Bulajićevom filmu.