Problem je naprosto u tome što Hrvati većinski (i dubinski) ne razumiju samu ideju demokracije. Možeš ti njima, dakle, nama, danima tupiti o ravnopravnosti i slobodi, društvu solidarnosti i jednakih šansi, zaštiti ranjivih i poticanju izvrsnih, sve je zaludu: Hrvati će se opredijeliti za onu opciju koja se tim vrijednostima može samo narugati. Kao da im je putem do birališta netko pokrao mozak, oni će zaokružiti temeljito kompromitiranu stranku i ljude s kojima se može igrati samo na siguran gubitak.
To je, naravno, strašno, ali ima i nešto gore. Kao zacijelo jedini narod u povijesti koji ne uči na vlastitim greškama, Hrvati ih uporno ponavljaju. Toliko dosljedno se pridržavaju svojih promašenih odluka da su s vremenom doveli u pitanje sam smisao pojma „izbori“. Zašto bismo se, pobogu, koristili tom riječju kad smo od biranja davno odustali? Dobro, hajde, da ne pretjerujem, s vremena na vrijeme, vrlo rijetko, ali ipak... dogodi se i to čudo, pa HDZ-ovce smijene SDP-ovci.
No, ti kratki intervali u kojima nacija utopljenika pokušava dignuti glavu iznad uzburkale površine vode i doći do daha, upravo su takvi - beznadno kratki. Čim malo prodišemo, sami sebe iznova kacamo.
Kad je zadnji put Hrvatima palo na pamet - je li ikada? - da se smisao izbora sastoji u - izboru? Znam da zvuči blesavo, ali što mogu kad je nekima, dapače mnogima, dotična blesavost neosvojivi intelektualni vrhunac. Dakle, u teoriji bi to trebalo značiti da ispavan i trijezan čovjek stane pred glasačku kutiju i u nju ubaci papir na kojemu je prethodno zaokružio stranku ili pojedince koje drži boljima (sposobnijima, poštenijima...) od ostalih. Pritom, da bi bio na visini biračkog zadatka, čovjek ne mora biti bogzna kako pametan. Dovoljno je tek da ima barem mrvicu sličnog iskustva, da je, recimo, prije četiri godine već stajao pred nekom takvom kutijom.
Putem do najbliže škole ili vrtića gdje će konzumirati svoje građansko pravo, imat će dovoljno vremena da procijeni jesu li ga njegovi favoriti iz prethodnog izbornog ciklusa razočarali ili ipak nisu. Ako jesu, opredijelit će se za nekog drugog, trećeg ili četvrtog, i to je to. U tome se iscrpljuje sva mudrost elektorskog sustava.
Mudrost do koje mi većinski nikako ne uspijevamo doprijeti. Zbilja ne znam u čemu je stvar, tko je za to kriv, ali svaki put kad se na ovu zemlju i ljude sruči neka nevolja, mi krenemo kukati (što je ljudski razumljivo) i proklinjati ćudljivu sudbinu (što je prilično glupo).
Da, naravno, teške prirodne kataklizme poput potresa ili tsunamija nisu u zoni ničije pojedinačne ili kolektivne odgovornosti: kao što ih čovjek nije kadar proizvesti, tako ih ne može ni spriječiti, pa pogođeni fakat nemaju izbora osim da petaju roge sili koja ih je prouzročila.
S društvenim siromaštvom stvari, međutim, stoje malo drukčije. Ono uvijek ima jasne, prepoznatljive izvore. Tko to uistinu želi, uvijek će moći bez prevelikih teškoća identificirati ne samo institucije, nego i konkretne osobe na kojima leži najveća odgovornost za pauperizaciju neke zajednice.
Tako, primjerice, u posljednje vrijeme s različitih strana dopire kuknjava kako nam iz zemlje općenito, a imotskoga kraja posebno - mladi bježe glavom bez obzira. O toj strahoti uglavnom se priča kao o najezdi skakavaca: zlu koje se pojavilo niotkuda i napalo nas na pravdi boga. Zašto, kad je lako ustanoviti tko je za nju kriv. Dovoljno je podsjetiti se kako je taj predjel izgledao 1945., 1990. i na što sliči danas. Kad vidimo tko je u tome podneblju stvarao, gradio i uzdizao, a tko razarao i mrvio, možda će nam postati jasniji razlozi za veliku bježaniju.
Naravno, poneki grintavac sada bi mi mogao prigovoriti da govorim koještarije jer se u imotskome kraju ništa nije promijenilo zadnjih pedeset i više godina: ljudi su se iseljavali onda, baš kao što se iseljavaju i danas. Na takve primjedbe mogu odgovoriti samo ovim riječima: „Da, ali ne“.
Jer, šezdesetih i sedamdesetih domove su napuštali ljudi bez kvalifikacije, ali s čvrstom željom da se jednoga dana, kad zarade dovoljno novca, vrate u stari kraj. Danas nam odlaze školovana djeca na čiji povratak nije pametno računati.
Što, naravno, Imoćane (ali i Osječane, Gospićane, Splićane...) neće spriječiti da na sljedećim izborima iznova glasaju protiv sebe i svojih interesa: da ponove grešku koju su već učinili i za koju oni i njihova djeca već plaćaju masnu cijenu.
Kako rekoh, problem je naprosto u tome što Hrvati većinski (i dubinski) ne razumiju samu ideju demokracije. Demon Kroacije sprječava ih u tome.
(slobodnadalmacija.hr)
Bonus video:
