Koga to zapravo volim u Herceg Novom”- glasi referen VIS Exsodusa o gradu u kojem sam odrastala dok je tamo stajao stari Hotel Boka.
Opšte mjesto identieta grada bilo je da je grad rijetkog cvijeća, mimoza (zbog embarga i tranzicione pljačke nestalo je rijetkih vrsta, mimoze su valjda bile jače). Dobro je izbrisano potezima novokomponovanih demokrata raznih boja koji se zaklinju u Boga jedinoga u svim svojim bogomoljama u kojima učvršćuju svoj svome. Ono što je suštinsko - društvo koje je zasnivano na ubistvu počinjenom zajednički, izbjegava, prepravlja, otima, pljačka, i pretvara u svoju suprotnost ovaj grad, u mjesto mračne i primitivne svijesti, u kojem pojedine gazde ratnoprofiterske balkanijade određuju i kreiraju politiku svakodnevnog života grada.
Država ovdje zastaje u hodu. Sudara se i lomi o tuđe konzulate i tuđe političare, koji onda opet zajedno uz lokalne pope i face sa vlasti diriguju, a nađe se i poneki lokalni intelektualac koji dobro poznaje akademsko ćaskanje o identitetu. To državi odgovara. Do nekog novog mjesta na kojem se može napraviti raskršće od nas i njih - da bi se sakrili promašaji i bjeda. Ondašnji umjereni, napunili su crkvena dvorišta i crkvene blagajne, u kojima oduvjek nestaje narodna muka i znoj, a popovi političari su izmilili da vode gradsku politiku i da od Herceg Novog prave Hilandar ili južnu srpsku pokrajinu, uglavnom vode brigu više od gradske uprave.
Zašto se ovi ribari ljudskih duša, ne zaustavljaju na svojim crkvenim portama i crkvama? Sekularna država ne funkcioniše na svoj svojoj teritoriji. Slučaj je sljedeći - političari i vjeroispovjedači trguju. Nijedan se posao više ne počinje i ne završava bez popova. I političari i popovi ribaju i muljaju u talogu dnevnopolitičkom, ubirajući i profit i biračku podršku svih boja i nacionalizama preko onih koji su u popisu ustvrdili da su bogobojazni i da ih je 90 %. Popovi, zbog toga, mogu da uđu svuda bez isprave, valjda ih zato zovu da predvode njihove političke promašaje; dozvoliti im da uđu u škole? Ko sve danas ne vjeruje u Boga i ko mu se ne moli za dobre pare? A ovo malo mladosti treba kandidovati u buduće proizvođače političko/crkvenih para. Političari ove “stručnjake” imaju da bi mogli da određuju i njeguju i izdaju upisom u knjige rođenih nacionalnu visinu dužinu i težinu, krste i vjenčavaju, ne razvode ali tolerišu da muž može da ubije ženu ako ga je krivo pogledala, jer im treba mesa, traži da stanu na čelo kolone da predvode bojkot nastave ukoliko se ne ispune zahtjevi koji boluju od ucjenjivačke kostobolje nesposobnih političara. Nađe se neka pametnica da kaže da neće vladika i dovladike na čelo protesta – to neka urade roditelji i djeca. Obje grupe staju iza pastve/biračkoga stada i u ratu i u miru. Političari i popovi tako zamišljaju borbu protiv diskriminacije – a sami su mehanizam koji je proizvodi.
Zašto sve ovo. Saznajem prije neki dan da će datum osnivanja Herceg Novog (1382. godine), kroz svetkovine i spregu ovih samo naočigled suprostavljenih timova obilježiti pravoslavna crkva a ne gradska uprava. Važno je ko ima pare. Uglavnom, gradska uprava nema para. Gdje su im? Državna tužiteljka neće pitati o porijeklu novca pope, a ni lokalce.
Šesto dvadeset devet godina grada nije dovoljan razlog da godinu ili dvije lokalna vlast i država, institucije počnu da planiraju organizaciju ovog datuma. Lokalna vlast i država su izabrali da to prepuste onima koji ribaju bolje. A ti imaju svoje heroje. I sada se vraćam na početak. Koga danas voli Herceg Novi? Prije par dana osvanuo je grafit na zidu “General Mladić je heroj”. General smrt. Ovdje se neću baviti ko, kako, zašto – baviću se porukom iz mraka koja je napisana na zidu uz 629 godina starog grada, koji pamti bolje dane i bolje ljude.
Čime je General Smrt zadužio građane i građanke Herceg Novog? Izgradio je vrtić, poboljšao je stanje saobraćaja u gradu, uveo nam je red i poštovanje propisa, tražio da se sprovede zakon, napunio gradski budžet primjenjujući sve što zakon može, izgradio parking, poboljšao mediciske usluge u gradu, izgradio infrastrrukuturu da se uposle građani i građanke, poboljšao ekonomski i socijalni položaj. Ups, reći će, nije on taj. On je čistač koji ide prije. Tačno – to je bila ideja čišćenja teritorije „etničkom metlom” da bi nakon njega došli - pomenuti. Zato su ga držali dugo za ruku. I još po nečeg - General zna i s kim je šurovao i jeo i pio i mlatio i ko mu je plaćao. General smrt ima jači zagrljaj. Ne pušta lako.
Zaboravili smo komšiluk, koji je zbog te svijesti opljačkan i popaljen, a grad u kojem smo jednako odrastali na Porporeli je ta ista svijest gađala sa odmakom da će graditi stariji i bolji samo da ga prevedu u Hilandar. Zaboravili smo da je naš komšija bio i Zuko Džumhur, i prodadosmo prošlost za par jeftinih slava i slavskih kolača. Ta ista svijest maše Andrićevim srpskim perom jednako primitivnom i nemoralnom, koliko ga preko granice u Hrvatskoj drže za ruku svojim nobelovcem.
Sjeća li se grad Herceg Novi svoje socijalsitičke prošlosti sem što se uparade jula, neki ljudi, iI odu uz muziku na spomenik Palom borcu na Dubravi da bi jeli i pili o našim parama. Ko malo vode, ko meso dobrih životinja. Sjećaju li se Nikole Đurkovića, i kola koje su okupatori i četnici koji su ga izdali igrali oko mrtvih socijalista? Sjeća li se još neko da je na Mamuli ispred Herceg Novog bio italijanski logor, u Drugom ratu, gdje je bila zatvorena Nikolina sestra Ruža Đurković, koju kada su doveli da legitimiše njihov zločin priznanjem da se radi o Nikoli, nije trepnula. Nije to njen brat. Danas na šesto i kusur godina na licu Herceg Novog piše da je zločinac koji je odgovoran za smrt više od 8.000 ljudi heroj. Salto moratle.
Bojim se za svoju djecu od 90-ih. Ništa u obrazovnom sistemu Crne Gore ih nije naučilo da znaju da je bio rat. Iz knjiga istorije nisu saznali da su jezdili generali smrti, poslati od svojih stratega, a da sa različitim imamo da empatišemo da bismo imali preduslov da gradimo svijet. Nisu saznali da smo zločin počinjen zajednički bacilli u sve hladnjače i da iz svih škrapa vire tuđe kosti. Iz toga obrazovanja ne znaju što smo sve bombardovali i bili u stanju da učinimo drugima.
Upravo zbog toga Mladić-Smrt, može biti heroj napisan na zidu. Da, grad na granici je davno već prešao granicu i usvojio zločinačku svijest, koji se ponosi tajkunskim otimačima državne imovine, koji imaju vila na najljepšim mjestima na Šetalištu. Pet Danica imaju tako malo veze sa tim vilama. I njih je obezglavila tranziciona giljotina, pa nam se sada aleksićke i ražnatovićke upriličuju primjerima kako da preprodamao svoju žensku djecu na raznim modnim i misovskim kabareima koji više nisu ni kič nego gola trgovina mladoga mesa sve uz amin bogobojažljivih roditelja koji se o slavama i cjelivanjima ruku svojih vjeroispovjedača lišavaju grijehova što su legitimisali trgovinu robom svoje vlastite djece. Napis o generalu smrti je pokazao i više od mržnje. Pokazao je jedan mit koji uspijeva da zdravu svijest i pamet pretvori u smrad ubistva komšije. Ovdje se još čuje da je Turčin zlotvor, krivovjerac koji ne zaslužuje ni našu samilost. Samo se čeka da se neko stavi uz popove na čelo neke svoje kolone, pa će nam pokazati ko smo, kojim jezikom govorimo i kojem bogu treba da se molimo.
Šesto dvadeset devet godina ovoga grada obavezuje na nešto više od politika zločina. Na politiku života suočenog sa sopstvenim zločinom o kojem govorimo javno.
Bonus video:
