Ima li nešto gore od velikosrpskog srpstva? Ima. Crnogorsko antisrpstvo je gore. Pogotovu kada ima primjese neofašizma. Je li to ono najgore? Ne, nije. Mafijaške orgije, u sprezi sa državnom politikom, su najgore.
Uporan sam u dokazivanju da organizovani kriminal i korupcija postaju gornje geopolitičko sredstvo. Čak su, po svojoj snazi, nadmašili i nuklearni faktor. Nama na Zapadnom Balkanu bi to trebalo biti jasno. Mafije, kao vojska organizovanog kriminala, su postale internacionalna vojska zla, na transnacionalnom prostoru.
Nema više dileme, SFRJ su razbile upravo mafije. Prvenstveno one domaće. Nacionalizam im je bio alat, a autokrate ili diktatori, kojima na žalost nijesmo oskudijevali, su bili izgovor za sopstveno postupanje. Mafije, zajedno sa državnim i vojnim službama (a pod okriljem zloglasnog KGB), su devedesetih bile ili osnivači ili aktivni podržavaoci partija koje su u bivšim republikama kontrolisale i političku i državnu vlast. Zbog toga, ratne partije ni tada, kao ni sada, nemaju idelološku, političku ili etičku odrednicu po kojoj bi se prepoznavale.
Više liče na klanove nego na političke stranke. Ustave i zakone su koristile, ne da bi gradile sistem, nego da bi vladali drugima. I uvijek radi ličnog bogaćenja i uvećavanja lične moći. Zbog toga se skoro sve novonastale države ex-Yu prostora neprekidno nalaze u stanju društvenog i političkog paradoksa. Radi ispravljanja ovih devijantnosti, očekivati je da će neke ratne partije biti proglašene zločinačkim organizacijama.
Vjerovatno pripadam grupi najstrožih kritičara mnogih pojava koje su pratile JNA. Ali, nema dileme da je u samoj JNA bilo zdravijih snaga nego li u drugim institucijama. Pošto su te zdrave snage bile smetnja političko-mafijaškim krugovima, neprekidno su vršene smjene i odstranjivanja tih kadrova, a dovođeni su oni njima podobni.
Srbija je i danas talac političkih apsurda i paradoksa prethodnog vremena. Politici Slobodana Miloševića i akterima te politike se sudi i u domaćim i u međunarodnim sudovima. I pored mnogobrojnih političkih promjena u Srbiji, Miloševićeva partija je danas okosnica aktuelne vlasti. A politički, ideološki i deklarativno nikada nije uzela otklon od svog osnivača i njegove politike. Poštenje neke politike se lako može provjeriti i po načinu ''trošenja'' vojnika i policajaca.
Ovih dana u Beogradu je održana jedna NATO konferencija. Uvodničar je bio jedan aktivni general Vojske Srbije. A samo 200 metara dalje jedan general u penziji, u znak protesta, spalio je zastavu i NATO i SAD. Obojica su bili komandanti brigada na Kosovu i kao ''ratni drugovi'', bez ostatka, su sprovodili politiku Slobodana Miloševića. Svi generali kojima se (u Srbiji i izvan nje) sudi, za potrebe mafijaško-političkih klanova, dovođeni su iz osrednjih oficirskih redova. Ili, čak sa začelja.
U Hrvatskoj se, po mom saznanju, ne sudi niti jednom generalu koji je regrutovan iz JNA. Ali, sudi se mnogima koji su regrutovani iz civilnih sredina (Gotovina, Markač, Čermak, Norac, Zagorac, Glavaš, Merčep, Kruljac, a do smrti Korade i Brodarac). I ovo je pokazatelj o hrvatskim paradoksima. Antifašista partizan Tuđman se, da bi ostvario cilj samostalne i nezavisne Hrvatske, udružio sa kriminogenim strukturama kojima je neofašistička politika NDH-a bila alat za postizanje svojih mafijaških ciljeva. Epilog je očekivan. Članica EU Hrvatska će, u cilju društvene i političke dekontaminacije, neminovno provesti proces detuđmanizacije i dehadezeizacije. To znači otklon od politike partije koja je imala neograničenu vlast u procesu osamostaljivanja, te njezinog ulaska u NATO i u EU.
Partije koja je, sa pozicije vlasti, uhapsila sopstvenog predsjednika – ujedno premijera. Ništa manji paradoks nije i očigledna činjenica da su, po demokratski i miran razvoj Hrvatske, velika opasnost upravo njezini branitelji koji su je u borbi oružjem stvarali. Tako je to kada se dozvoli da se mafija primakne državno-političkoj vlasti. Možda je Hrvatsku (kao i ex-YU) stvarnost najbolje definisao opet jedan general (koji je to postao od prevoznika šljunka), a koji je u Saboru izjavio: "Ko je šta jamio, jamio je."
Ima li većih apsurda i paradoksa nego što je Crna Gora? Njezina DPS vlast je vlasnik: nekoliko ratova sa teškim zločinima; deportacije kao zločina; koncentracionog logora kao zločina; etničkog čišćenja kao zločina; šverca kao državnog projekta koji je u suštini bio sociološki, kultuloroški i duhovni genocid nad sopstvenim narodom. Uz: bez ijedne utvrđene odgovornosti; neprekidno manipulisanje i fingiranje procesima; podizanje spomenika žrtvama "bezimenih" dželata, što je vrhunac ciničnog ruganja žrtvama; kupovina medalja za "humanost"; i sve to uz neprekidno pranje biografija i prepariranje istorije.
I sve to sa istom partijom i istim ljudima na vlasti. I sa njihovim neprekidnim brbljanjem o Crnoj Gori kao uspješnoj evroatlantskoj priči, a koju rusko-crnogorski tajkuni godinama tiho okupiraju. Ovo je vjerovatno jedina država na svijetu gdje su se oni, prethodno svrgnuti, skoro svi stavili u službu ove DPS dvodecenijske vlasti. Na ovakvo jednoumlje se ne bi ni atomskom bombom nekoga moglo prisiliti, ali, službama i mafijama to polazi za rukom. Zato organizovani kriminal i korupcija danas i jesu najjače geopolitičko sredstvo na planeti.
Godinama sam uporan u tvrdnji da će od novembra 2011. godine na ex-Yu prostoru sve biti drugačije. DPS je, zbog strasti za vlašću i ličnih interesa, zakasnila da uzme otklon od politike koja je dovela do prethodno rečenog. Zato (kao osuđenici na smrt) zbijaju sopstvene redove. Zakonitost procesa je da se iz autokratskog vladanja u posljednjoj fazi prelazi u diktaturu. Već postaje prepoznatljivo. Jedan potpredsjednik DPS nije mučenik zato što se plaši hapšenja. Isti kao što je on, nikada ga neće uhapsiti. Razlog njegovog nemira je drugi. Od svih njih on najbolje prepoznaje procese. Vidi da je kraj, htio bi pretrčati u neko drugo jato, ali ga niko neće. Zbog toga je on nervozan.
Rasplet situacije će biti logičan. Zbog nepovjerenja u bilo koga: DPS će izazvati krizu vlasti; formiraće samostalnu vlast, višestranačje će fingirati preko partija manjinskih naroda; nastupiće faza apsolutizma; zbog nezadovoljstva građana i pritiska međunarodne zajednice doći će do pucanja u njihovim redovima; oni će, radi sopstvenog političkog preživljavanja, početi da hapse "svoje"; nastupiće faza međusobnog obračuna, a zatim emigriranje političara i mafijaša. A Mirjana Marković će organizovati prihvatilište. Nakon tog perioda nastupiće faza utvrđivanja zločinačkog poduhvata za učinjeno, i sve ono što tu odluku bude pratilo. Tada će, istina zakašnjelo, mnogima biti jasno zašto sam godinama zagovarao diferencijciju zdravog od bolesnog tkiva u DPS. Njihovi podrepaši će se pokušati iskupljivati naknadnom pameti: "Jesam li ti reka'...".
Da li velikosrpsko srpstvo i crnogorsko antisrpstvo mogu zajedno? Mogu, jer im je isti stvoritelj – službe i mafije. Zar dokaz za isto nije reizbor gradonačelnika Podgorice tačno prije mjesec dana. Za one, koji nisu vjerujući, sjutra (na Miloševićev rođendan) je 23. godišnjica od početka rušenja SFRJ, a koje je, nažalost, počelo u Titogradu. To je ujedno početak kada su mafije i službe otvoreno počele regrutovati svoju vlast. Za one, pravoslavno vjerujuće, danas je Preobraženje Gospodnje.
Bonus video:
