Ovo je država bez naroda. Mudro ćute mudre glave, još mudrijih predaka, mudro misleći o mudroj zemlji našoj - mudro misleći o vođama našim. Mudro misleći o mukama našim. Mudar smo mi narod. Mudar i mrtav! Umrli smo, ugasili se, nestali neprimjetno, misleći da smo junački dotakli veliko, nama ravno - sunce. Ne, nije to bilo sunce, već gospodarev sjajni - sat.
Treba biti hrabro lud pa shvatiti zemlju, današnju Crnu Goru, u kojoj ljudi ne znaju šta se sa njima dešava. Ne žele da znaju. Ne shvataju procese koji im prolaze kroz ruke, koji im nadiru u glavu i ulaze u kosti. Ne žele da shvate. Ne žele da zavire u sebe - u svoje biće u kojem nema ni trunke građanskog odbijanja, političke neposlušnosti i iskonskog protivljenja. Mudri smo mi ljudi. Mudri i zbunjeni. Zbunjenih se pogleda, zbunjeno pitamo “Šta se događa? Kakva su ovo hapšenja ? Kalići, Šarići, Marovići. Kakva je ovo igra ? Ništa nam nije jasno. Vidimo da se nešto dešava, ali šta? Zar je moguće da se Milo Đukanović odlučio da hapsi svoje, one koje je do sada štitio ? Sumnjivo ! Pa valjda ne bi slao u zatvor tako moćne ljude, njihove bližnje? Tako važne karike u mreži zajedničke, njihove igre? Narkobosove velikog formata? Plaši li se osvete ? Plaši li se pada? Ne razumijemo. Sve je to, nekako - čudno. Sve nam je to, nekako – nemoguće.“
Pitanja i sumnje u obliku ogromnog ćutanja i zastrašujuće sjenke. Pitanja koja duboko u svojim katakombama kriju tempirane bombe potisnutog straha. Sumnje koje neprimjetno, ali nesumnjivo izjedaju naše društvo dok se koprca između samo nama podnošljivog siromaštva, markuzeovski rečeno – demokratske neslobode i - mafije, kako u vlasti, tako i ispod nje. Pitanja – simptomi naše nacionalne bolesti koja se zove – herojski kukavičluk. Sumnje – putokazi naših lutanja koja se zovu – junačka bježanja.
Tako duboko ćutimo o narečenim sumnjama koje nagrizaju, da silazimo ispod nule ljudskog dostojanstva. Ćutimo toliko snažno, uporno i zajednički da se spuštamo ispod nivoa koji zaslužuje civilizacija. Ćutimo kao ribe. Država – akvarijum. Crna Gora. Jer, nije lako shvatiti stepen naše neupućenosti u naše, sopstvene stvari. Stepen te dozvoljene, prihvaćene i, na koncu - zavoljene nesigurnosti, lagodnog mirenja sa zlom, čojskog rukovanja sa kriminalom.
Sada je i dokazano, vidi se, kao nikada – ova mala, mediteranska zemlja, ovaj pokušaj države samo je skup kriminalnih sekti, mafijaških rajeva, slobodnih zona za pranje novca, eksteritorijalnih i vanpravnih zabiti koji, svi skupa - od Budve do Pljevalja i od Nikšića do Rožaja - čine prostor na kome caruje musketarska logika – svi za jednog, jedan za sve. S tim što u crnogorskoj izvedbi taj - jedan, ne predstavlja svakog pojedinačno i ponaosob, već, bukvalno onog – jednog. Jednog jedinog – šefa. Jer, još je veliki rumunski melanholik, Emil Sioran, mudro kazao ( ne ćutao! ) da je - “sistem uvijek glas šefa”.
Nazad na sumnje i - hapšenja!
Sve drugo - sporedno je, sve ostalo i služi samo da prikrije, da zakloni, da preruši ono što je počelo nezadrživo da izlazi ispod kamenih naslaga dugogodišnjih laži. Sve drugo, od izbornih zakona do slobode medija, samo je igrarija za kritičare i nevladine organizacije, samo je koska bačena da je glođemo dok, šef i njegovi, ne završe svoj veliki posao. Zabava za dokone. Sve ostalo, od državljanstva do crkve, samo je most kojim prolaze njihove pare i zločini njihovi. Sve drugo je kontrolisani privid, navođena stvarnost i velelepna odstupnica u izgradnji.
Zato treba reći – obigravanje oko prvooptuženih u nedavnim hapšenjima je pokušaj da se ogrebe ali ne i ubode, da se ritualno kazni, da se odglumi pravda, da se zadovolje apetiti svjetskih centara moći i ujedno izbjegne ili, još jasnije - prolongira njihova odmazda. Odgodi sanaderizacija. Hapšenja radi hapšenja. Pseudo-pravda. Imitacija pravne države. Kupovanje vremena. Teatar ništavila. Prosto, najprostije – prikrivanje pravog zločina. Zločina u produženom, dugom, previše dugom trajanju.
Opasan je to posao. Za sve. Jer - ta narko-imperija, razgranata Montenegro-kamora, privreda zla, fabrika pritajenog kriminala – dvije decenije pravljena je pod patronatom države. Stvarana sa odobrenjem direktno iz samog - vrha. Ili, još preciznije i istinitije – svi ti, sada odbjegli bosovi, samo su izvođači radova, najamnici, ljudi koji, u suštini, rade - za procenat. Bosovi sistema, ljudi vlasti, punjači paralelnog, kriminalnog budžeta, isturena odjeljenja pravih centara moći. Pardon - pravog centra moći.
Grozdovi kriminala! Ako Šarići, Kalići, Marovići i ostali njima slični imaju svoje velike, teške i dozrele grozdove, ipak, oni su samo, oni su tek, oni su jedva - zrna u mnogo većem i mnogo opasnijem grozdu za koji se pomamno drže i iz kojeg nezasito isisavaju i crpe životni sok. Taj gospodarev grozd, težak kao Crna Gora, plodan i nabrekao od crnog soka, gust i pun do pucanja naliva se našom vodom, našim ogavnim mirenjem i našim neopisivo glasnim ćutanjem!
DPS hobotnica ga povija, miluje i održava kao biser, gleda u njega kao u Sunce, ljubi kao djevojku. Jer i ona, ta hobotnica, samo je jedno, još jedno zrno njegovo, tek mali sastavni djelić, kuglica puna prljavog, opijajućeg i otrovnog soka – iz kojeg se svakodnevno proizvodi – vino zla.
Živjeli !
Bonus video:
