Skupljači perja

„Mutna voda, ako se ostavi, razbistriće se”, Lao Ce

SKUPLJAČI ...

Za razliku od aktera kultnog filma „Skupljači perja“ (1967) režisera Aleksandra Saše Petrovića, koji se smatra jednim od najznačajnijih jugoslovenskih filmova iz perioda tzv. „crnog talasa“, podgorički sudionici domaće izvedbe „skupljača“ daleko su od dometa Bekima Fehmiua, Olivere Katarine ili Bate Živojinovića. Ova glumačka postava, koja se pamti kroz likove Belog Bore, Mirte, Tise i drugih uspjela je da osvoji Gran pri žirija Filmskog festivala u Kanu i bude nominovana za Zlatnu palmu, a 1968. godine za Oskara kao nabolji strani film. Za razliku od njih domaći „skupljači perja“ jedinu nominaciju koju su uspjeli zavrijediti je nominacija za političku korupciju.

„Skupljači perja“ postao je kultni film jer je za razliku od drugih filmova iz tog vremena prikazao stvarno stanje društvenog života kroz život jedne romske zajednice na sjeveru Vojvodine. To isto važi i za domaću verziju jer i ona je odraz današnje političke kulture i socijalnog ambijenta.

Uz sve analogije koje se ovih dana mogu imati na temu „skupljača“ jedna je ipak najupečatljivija – anonimusi. Režiser Petrović je u svom filmu angažovao do tada nepoznate likove (osim nekoliko vodećih uloga). Prvo pojavljivanje na filmu Gordane Jovanović, do tada nepoznate u svijetu glume, doveo je do nominacije za Oskar, što zasigurno nije sudbina ovdašnjih aktera.

Režiseri ovdašnje verzije „skupljača“ takođe dobro znaju da je cijena anonimusa mnogo manja, a isti vrlo često besprijekorno odigraju ulogu. I dok original „Skupljača perja“ prati fenomenalna izvorna romska muzika domaću kopiju prati tek koji komentar i nažalost kršenje procedure prilikom izbora prvog čovjeka lokalnog predstavničkog tijela.

POREMEĆAJ

Književnik Mirko Kovač nedavno je izjavio da je kraj XX vijeka među balkanskim nacijama bilo „vrijeme ispunjeno patologijom“. Kovač, dobitnik Trinestojulske nagrade, pritom citira Draga Jančara koji smatra da je to „mentalno poremećeno vrijeme“ koje još ima „patološke energije“ da i dalje predstavlja prijetnju ...

Patološko vrijeme ne može biti bez patoloških tipova i tako u krug. Takvim društvima očito treba izlječenje - oporavak. Oporavak društva, međutim, nije moguće ako se uporno forsira organizacija društva u kojoj je oportunitet (lični ili partikularni interes) jači od ustanovljenih društvenih principa. U protivnom, dobija se društvo kakvo Petrović opisuje u svom filmu.

U kapitalnoj studiji „Pravo, zakonodavstvo i sloboda“ Fridrih A. Hajek upozorava na činjenicu da pravni poredak kao vladavina „golog“ zakona ne obezbjeđuje pravičnu društvenu zajednicu i uvodi termin „iluzija društvene pravde“. Ocjena sa vrlo odgovorne državne funkcije da je „skupljanje“ većine u predstavničkom tijelu „radnja koja nije nezakonita“ to potvrđuje. Time je ogoljena primjena principa da je „dozvoljeno sve što nije zabranjeno“. Tada se legalitet i legitimmitet dovode u opasnu konfrontaciju i društvo rizikuje da izgubi kriterijume pravilnog funkcionisanja. Pritom vrijedi podsjetiti na misao Valtazara Bogišića „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“.

Naravno, jedan slučaj nije i ne može biti pravilo, ali jedan slučaj može ustanoviti pravilo - precedent. Tada od novog pravila do nove patologije samo je korak.

Sve ovo važi samo ukoliko g. Mirko Kovač nije „omašio“ sa dijagnozom o patologijama. Međutim, sve njegove dosadašnje dijagnoze Balkana i „oboljenja“ ovdašnjih društvenih zajednica bile su hiruški precizne. Stoga je razumljivo što je interesovanje javnosti posebno okrenuto ka traženju odgovora ko je ovdje doktor, a ko pacijent.

SELEKCIJA

Crnogorsko društvo u stvaranju svoje upravljačke elite, izuzimajući nekoliko slučajeva, promoviše princip „negativne kadrovske selekcije“. Danas se sa dosta visokim stepenom pouzdanosti može ustvrditi da je kadrovska politika jedan od manje uspješnih segmenata postreferendumskog perioda.

Stari Kinezi su, kroz poruke Konfučija, ustanovili pravilo za da je bolje jedan lav na čelu kolone, nego sto lavova koje vodi neko ko nije vičan vođstvu. Kada je u pitanju crnogorska društvena zajednica, generalno posmatrano, lavovi su „deficitaran kadar“.

Veličina Crne Gore i „sistem malih brojeva“ ne može uzeti kao alibi za „manjak administrativnih kapaciteta“. Problem je zbog selekcije kadrova koja se vrši dominantno po principu podobnosti, nažalost i tamo gdje to nikako, po prirodi profesije, ne bi smjelo. Podobnost jeste kriterijum koji je svojstven i zapadnim demokratijama, samo to tamo ne znači isključivo odanost političkoj organizaciji, već i ustanovljenim društvenim pravilima. Ukoliko postane dominantna ili jedina karakteristika koja je preporuka za javnu nominaciju (funkciju), onda društvo u svojoj upravljačkoj eliti gubi profesionalizam i kreaciju.

Društvo, ukoliko odista želi da napreduje, mora da gradi svoj intelektualni i upravljački potencijal na drugim postulatima i zato se značajna budžetska sredstva odvajaju za obrazovanje, Univerzitet, istraživačku djelatnost. Međutim, ako se i ovaj proces „diriguje“, onda je neminovna stagnacija potencijala.

Stagnacija potencijala u Crnoj Gori već je zastupljena usljed evidentnih grešaka u primjeni „Bolonjskog procesa“ koji je podešen za loše, a ne za dobre studente i koji afirmiše prosječnost, a ne izuzetnost. Tako izgleda da je Konfučije na našim humanističkim studijama preskočena lekcija, pa produkcija „lavova“ nije društveni imperativ. Kada se na to nadogradi politika zapošljavanja i napredovanja koja nije zasnovana na afirmaciji uspjeha i postignutih rezultata, sistem ulazi u opasnu fazu gdje čitava jedna generacija rizikuje da bude izgubljena u prosječnosti.

Tamo gdje znanje i pravila ne gospodare jedino što ide visoko je perje.