Višnjik

Već dugo se stanovnici Starog Grada u Budvi bune, pregovaraju i obavještavaju javnost o neodrživim uslovima života i stanovanja u zidinama i oko njih. Preostale starice svako jutro strpljivo ribaju pragove zasute tragovima bučnih zabava na otvorenom, jer i ono malo toaleta što služe dobijanju potrebnih radnih dozvola znaju biti zaključani.

Čak je i obilježavanje 13. jula ove godine bilo u kafiću, pošto trga više nema. Od prošle godine je pretvoren u niz „slijepljenih“ šankova i kafana.

Kažu da u Budvi radi preko 600 taksista, a uz to „nema Crnogorca“ koji ne bi da parkira neposredno uz zidine. Saobraćajni haos je potpun, pa stalnim stanovnicima ne pomaže ni posjedovanje takozvane crvene propusnice. Istina, tih je propusnica sve manje, jer se broj stalnih stanovnika uporno i sigurno smanjuje.

Zato onih običnih, izgleda, ima na hiljade. Takvu propusnicu možete kupiti i „ispod ruke“, a košta nevjerovatnih hiljadu eura. U Crnoj Gori očito i ima onih kojima je takva cijena sasvim prihvatljiva.

Magnetna snaga Starog grada se dugo stvarala, a stvorili su je ljudi koji su u njemu živjeli.

Oni su uobličili maleni urbanitet na stijeni što je zagazila u more, ispunili ga mediteranskom toplinom i načinom života. Novo vrijeme mu nije bilo naklonjeno, jer sve što ljudi odveć vole, odveć brzo i troše.

A Stari Grad je u isto vrijeme izložen dvjema snažnim emocijama: prvo želji da se prisvoji, a kad to nije moguće - da se uništi. Samo tako je moguće razumjeti komentare koji se na portalima nađu uvijek kad se njegovi stanovnici oglase zbog nekog problema. Čini se da bi svima bilo bolje da ti građani ne postoje, da se konačno isele i da nestanu.

Još jedan razlog snažne netrpeljivosti je to što većina smatra da je Stari Grad izvor dobre zarade. Što se bune, kažu, imaju para, a mi nemamo ’leba da jedemo. Parama se, međutim, ne može sve kupiti, osobito ne zdravlje, porodični život i ljudsko dostojanstvo. Istina, te su vrijednosti u našem vulgarnom kapitalizmu odavno izgubile na značaju, pa ih je teško i braniti.

Ipak, i pored svih ružnih strana funkcionisanja grada, jedan ogorčeni Starograđanin je, vrativši se sa čuvenog Šetališta, skrušeno priznao da to ipak nije ništa u poređenju sa bukom i bijesom koji tamo vladaju.

Međutim, grdni talas divljeg i ruralnog polako ali sigurno nadire i prijeti da zbriše drevni gradić na obali. I dok se u nekim mediteranskim zemljama već donose zakoni koji sprečavaju iseljavanje stanovnika, kako bi stari gradovi sačuvali mediteranska svojstva i vrijednost ukupne regije, mi mirno posmatramo i čekamo. Kad nam se pruži prilika, komentarima se jalovo prepustimo vječitoj balkanskoj pizmi. Dolje preostali stanovnici starih gradova! Bez vas će svima biti bolje!

Sličan animozitet prati još jedino stanovnike Svetog Stefana, a njegova sudbina skoro da je simbol naše tranzicione odiseje. Ti ljudi su, naime, stvorili ime i vrijednost grada-hotela. Mnogo je na svijetu netaknutih predjela i lijepih plaža, pa ne vrve od turista. Nedostaje im ruka mudrog graditelja, nedostaje im dugo trajanje i toplina generacija koje su ga stvarale. Onih koji, kako bi rekao Kanjoš, u skrinju stavljaju, a ne samo iz nje uzimaju.

Na vrhuncu svoje slave, ranih sedamdesetih, grad-hotel je zapošljavao preko 400 stručno osposobljenih mještana, doprinio je procvatu grada i države, i kad izmiri sve obaveze ostvarivao godišnji prihod koji odgovara vrijednosti 180 ševroleta. Danas tamo radi tek neznatan broj mještana, a sigurno će ih biti još manje. Jeftinije je ako se dovede, na primjer, kineska radna snaga. I privatno preduzetništvo vrijednih Paštrovića će se brzo srušiti o ograde zatvorenih plaža. Zna se: u takvim uslovima najbolje uspijeva „crkvena“ magla, iako tek ona zamračuje spasonosne izlaze.

Tržišna ekonomija, koliko god nasušno potrebna, nije bila čarobni štapić. Kao i svaki lijek, ona u isto vrijeme i liječi i truje. Postoje i trenuci kad pacijent može dobiti alergijski šok, pa bi bez anti-šok terapije mogao skončati.

U uslovima koje je tržište nametnulo budvanskoj opštini potreban je upravo takav anti-šok program. Maleni urbanitet puca po svim šavovima. Ukoliko nestanu svi tragovi nekad predivne prirode i vrijedne ambijentalne cjeline sa svojim stanovnicima, ovdje neće biti nikakvih mogućnosti za zaradu. Već ova sezona, bez obzira na broj turista, pokazuje da grad doživljava vidljivu i sigurnu regresiju.

Održivi razvoj najčešće zavisi samo od dosljedne primjene zakona. Održivi razvoj je ono što biste učinili u svojoj kući i sa svojim ukućanima. Najzad, i grad je naša kuća, u kojoj se zna gdje se spava a gdje razgovara, gdje se kuva a gdje urinira. Ko ne cijeni svoju kuću, ne cijeni ni grad, a bogme ni državu.

Cijela je tajna u ljudskom kapitalu kuće - kuća i služi da se on sačuva i razvije. A u kući - svoj djeci ćete pružiti iste šanse. Da je tako bilo i u našoj državnoj kući, sjever bi bio takođe razvijen, a jug ne bi postao „mala bara puna krokodila“.

Sredinom jula je u okviru budvanskog Grada teatra prikazan Čehovljev Višnjik u režiji Dejana Mijača. Taj višnjik, koje će nemilice posjeći nemarna dekadencija bogatih i sirova glad bivših robova, lako bi mogao biti metafora ovog grada pa i naše malene države. Hajde da opet oslušnemo komentare i vidimo ima li volje da ih zaštitimo.