Zar ste mislili, glavari, da će duše deportovanih ćutati?
Da li ste se ponadali da će nestati u zaboravu našem, crnogorskom koji guta i žive, koji melje snažne, koji prlja i čiste, a kamoli jadne, nejake i mrtve? Zar ste ubijedili sebe da će prognani nestati u ništavilu rata i tamo ostati da onako mrtvi, neukopani i unakaženi žive svoju smrt, srećno i zadovoljno?
Zar ste i mogli pomisliti da će vas duše deportovanih zaobići, da ćete se otarasiti njihovih pogleda koji vas iz zapećka smrti proždiru neprimjetno i stalno?
Što je sve ovo što nam se ovih dana događa do podsvijest koja nam kulja kroz glavu vođena razumom nekolicine svjesnih? Što su nam ovih dana u riječima i mislima toliko često oni ljudi, Muslimani koje smo devedeset-druge satjerali u kaveze smrti - do znak da mrtvi ne žele da umru, da ne prihvataju đukanovićevsko–marovićevsko–(bulatovićevsku) sječu, koja – i dalje traje?
Zar ovo i ovoliko upinjanje vlasti i njenih medijskih egzekutora, sa svih strana, nije najbolji i najjasniji znak da zločin koji smo napravili udara u vrata naše, sada - nezavisne države? Da kuca na prozore onih koji su ga planirali? Onog, narečenog, koji ga je dirigovao?
Prije svega - ovo je arhi-tema. Velika kao sam život, ozbiljna koliko i sama smrt. Koliko god bogohulno zvučalo - značajnija od nezavisnosti naše države! Jer i pored istorijskog i iskonskog iskrenog identitetskog instinkta i potrebe da se riješi političko pitanje državnosti, priča o deportacijama je važnija.
I to – mnogo. Ona je dublja i opasnija, znakovitija i bolnija, fatalnija i dalekosežnija od svih naših velikih tema. Naša Srebrenica. Iako je i ona Srebrenica, ne zaboravimo - dijelom naša.
Baš zbog toga, zbog obima nepočinstva čiji su simbol deportacije, zbog te mrlje na našim obrazima i očima, krvi na našim rukama, zbog naše direktne političke i ljudske odgovornosti - deportacije su naš problem nad problemima, naša najvažnija stvar, naša najveća obaveza. Važnija, kažem, i od naše nezavisnosti, jer - zar nam išta znači samostalnost ako u njoj krijemo veliki grijeh, klicu zla, žig ubica i osjećaj ogromne neizbrisive krivice?
Što će nam država ako su na njenom čelu isti oni koju su početkom devedesetih prosuli zlo u čelo nesrećnika dok su ih molili za milost, zaklon i život? Valja li nam Crna Gora ako je jedan, makar i jedan, kamen njenog temelja ocrvenjen nevinom krvlju ljudskom, neosvećenom kaznom pravičnom?
Provalija naše prošlosti zacerila nam se u lice, po principu Fridriha Ničea koji kaže – ako se zagledaš u ambis i ambis se zagleda u tebe. Otvorila se još snažnije koncem prošle godine kada je jedan od glavnih učesnika, nekadašnji predsjednik države, Momir Bulatović na sudu kazao, to je suština - da su deportacije državna stvar. Da postoji neposredna odgovornost vlasti za zločin.
Dakle, svjedočenje koje i njega samog, na neki način, optužuje. Ko želi da gleda, vidi u tom iskazu – opomenu, znak i prolaz.
Jedva vidljivi prolaz do istine i stvarnosti koju Đukanović, Marović, Vujanović i drugovi godinama blindiraju kako do nje ne bi doprle naše misli i pogledi, znak da je došlo krajnje vrijeme za suočavanje sa onima koji su deportovali ali i sa nama samima, jer ćemo, sve više i češće, andrićevski rečeno - osjećati stid zbog sramote koja je skrivena i zatrpavana, i najzad - opomenu da nas duše prognanih i kasnije ubijenih – progone.
Digresija.
Zašto ne reći - Bulatović je činom svjedočenja, progovorivši o direktnoj odgovornosti tadašnje (i sadašnje) vlasti, stao u red za kartu koja se zove – oprost. To je ista karta koju je kupovao odlaskom sa političke scene. Ista ona koju je kupovao i knjigom Pravila ćutanja. Veoma važno - svim tim zakoračio je na put političkog pokajanja i spustio se iza Đukanovića (i Marovića) na ljestvici zla. Treba to imati na umu jer je ljudska odgovornost itekako mjerljiva roba. Za one koji žele pravedno da je mjere!
Svjedočenje je pokrenulo režimsku hajku preko medijskih pudlica i književnih miševa (umišljenih da su vukovi riječi i moralni sokolovi) na sve one koji prstom pokazuju na vječitog premijera Mila Đukanovića, optužujući ga. Zazvonila su zvona vlastodržačke propagande koja pokušava, nemajući da se uhvati za nešto drugo, da optuži i osramoti liberala, Slobodana Pejovića, čovjeka koji je u zametku, na početku svih početaka shvatio o čemu se radi, kuda to vodi, koji se pobunio i najzad – progovorio.
On je odavno kupio kartu oprosta, za ono malo, veoma malo vremena, koliko je učestvovao u deportacijama, na tom najnižem, najprizemnijem, najbezazlenijem inspektorkom nivou, toliko dalekom od fotelja predsjednika i naročito premijera. I ne samo da je kupio tu kartu, već ju je i – preplatio. I to debelo.
Zamislite, ako se ta količina morbidnog cinizma uopšte da i domisliti - oni koji su bili kreatori te politike, koji su potpisali i time otjerali u ambise smrti one koji su od njih tražili spasenje (!) zamislite – ti ljudi optužuju onog i one - Slobodana Pejovića, liberale, Monitor koji su o svemu prvi progovorili - da su zapravo oni ti koji prikrivaju istinu, zamagljuju stvarnost i lažu. Ljudi krtice, kako bi naše i njima slične političare nazvao pisac Negovan Rajić žele se predstaviti - junacima našeg doba!
Da li je moguće osmisliti i zamisliti toliku dozu bolesne inverzije, taj stepen neopjevanog igranja sa istinom, to ozbiljno posprdavanje sa najozbiljnijim zločinom u nas, tu mješavinu zla, lukavosti i propagande? Uostalom, kao što i priliči svakom velikom zločinu, uz njega je, kao produkt dugogodišnjeg prikrivanja, prećutkivanja i krivotvorenja stvorena i velika laž o njemu. Konstruisana je Vavilonska kula poluistina. Pokušava se ustoličiti kultura zaborava. Stvoriti atmosfera nekažnjivosti za ono što se nekada desilo.
Međutim, ono što je pogonsko gorivo za svu navedenu mašineriju vlasti koja želi da uništi istinu o deportacijama, da opere prljave biografije naših antipolitičara i da ispiše prigodnu, pogodnu i privatnu istoriju, jeste strah od megačinjenice koja glasi – ratni zločin ne zastarijeva. To je ono što peče i muči, što svjesno i nesvjesno remeti san, što goni vlasnike uzurpirane naše države na progon slobodno mislećih koji traže – istinu i pravdu.
Ta spoznaja vuče ih i na jednu od najluđih ideja, najsumanutijih dosjetki u svoj toj zločinačkoj agoniji i politici bahate, prizemne sile, a to je namjera da se u Herceg Novom podigne spomenik deportovanim. Zamisilite samo da je Adolf Hitler poželio da podigne spomen-obilježje ubijenim Jevrejima u Aušvicu!
Kakva bi to bila kupovina nevinosti, mermerna kvazisloboda, abolicija koja se može dotaći, istorijski alibi, prosto - ironija zla, ravna onim legendarnim scenama iz mafijaških filmova kada ubica, u crnini, zamišljen i “tužan” svrati na sahranu čovjeka kojeg je dan ranije likvidirao. To bi bio monument u Herceg Novom.
Ne treba žuriti sa spomenikom, već sa pravdom! Mrtve duše deportovanih u beskraj smrti, doći će na naplatu onima koji su ih prebacili preko granice. Svjesni su toga tvorci zločina, koji sada panično pokušavaju da kupe ono što se kupiti ne da – vrijeme, pravdu i slobodu.
Zločin čeka kaznu!
Bonus video:
