Odgovor na tekst “Gazda Miško”, autora Šekija Radončića, Vijesti, 21.06. 2011.
Kad sam u svom tekstu završio dokaz da Monitorov Šeki više ne postoji jer je prebjegao na stranu progonitelja slobode i pravde, od narednog retka prestao sam da mu tepam i počeo da koristim njegovo puno ime. Ovo nema veze sa Šemsudinovim nacionalnim ili konfesionalnim opredjeljenjem, već sa Pitagorom.
Kad bi neki pitagorejac napustio bratstvo, ostali su mu organizovali sahranu. Sahrana je bila simbolična, a grobnica stvarna. Zamjena imena koju sam izvršio je samo vid žalosti jednog monitorovca za drugim koji je preletio na stranu zločina.
Ne znam zašto me Radončić primorava da učestvujem u raspravi koju sam pratio samo kao zainteresovani čitalac, ali znam da ponovo laže da bi od čitalaca sakrio suštinu spora.
Neistinita je njegova tvrdnja da je Monitor predsjednicu Udruženja porodica deportovanih Jasenku Perović ikada okvalifikovao kao agenta crnogorske policije. Naprotiv, Monitor je smatrao i smatra da su porodice deportovanih produžene žrtve obmana i manipulacija crnogorskog režima i njegovih medijskih agenata u Podgorici i Sarajevu, koji pokušavaju da sakriju odgovorne za deportaciju 1992.
Netačna je i tvrdnja da je Monitor protiv podizanja spomenika ubijenim žrtvama deporatacije. Monitor je itekako za njegovo podizanje, ali je protiv toga da se podizanje spomenika zloupotrijebi u svrhu amnestiranja odgovornih za zločin. Uvlačeći prevarom žrtve u svoju prljavu odbranu režima Radončić je postao saučesnik zločina.
U svojim manipulacijama Radončić ostaje pri tezi da je za zločin deportacije glavni krivac jedan od brojnih policajaca koji su diljem Crne Gore hapsili po naređenju. Takvo rezonovanje dovodi do zaključka da je za smrt dvadeset miliona građana SSSR-a koji su ubijeni u gulazima kriva milicija koja je te ljude uhapsila, a ne vlada i Staljin koji su vodili politiku terora.
Po Radončiču, crnogorski policajci su krivi što su tadašnji predsjednik i premijer Crne Gore u svom (veliko)srpskom zanosu aminovali Karadžićevu i Mladićevu želju da bez rizika dobiju ljudski materijal za ubijanje i razmjenu tako što će im se isporučiti nevini ljudi koji su potražili spas u Crnoj Gori.
Ključna skrivalica u Radončićevom tekstu je njegova interpretacija svjedočenja Momira Bulatovića, na suđenju policijskim funkcionerima za deportaciju. Bulatović je iznio jasne samooptužujuće činjenice svjedočeći o svijesti, volji i akciji, Đukanovićevoj i svojoj, što implicira njihovu neposrednu krivičnu odgovornost.
Radončić se uporno pravi da to nije čuo, i udarnički pojačava hajku na jednog bivšeg policajca, kako bi potro efekt ovog Bulatovićevog krucijalnog iskaza.
Iz obilne magle u kojoj Radončić pokušava da sakrije odgovorne za deportaciju još samo o tri detalja.
Da je Radončić agent Udbe rekli su Slavko Perović i Ratko Knežević, a ne Monitor. Monitor je utvrdio da je on postao medijski agent režima. Ja sam dodao da se odlučio da moralno pogine na tom zadatku.
Osim režimskim sudom i prljavim SMS porukama, koje sam pročitao, Radončić prijeti i novim filmom. Sigurno je da on u ovom nedjelu neće posvetiti devedeset odsto prostora glavnim krivcima za zločin deportacije (koliko realno zaslužuju) čime bi demantovao tvrdnje da je režimski specijalac.
Naprotiv, kad glavnog heroja svog prvog filma - Slobodana Pejovića sada prikaže kao antiheroja i popljuje sve bivše prijatelje koji ne prihvataju njegovu najnoviju verziju po kojoj je deportacija bila policijski incident a ne državni zločin, heroj novog filma ispašće vlast koja je riješila da podigne spomenik svojim žrtvama.
Reakcija na Radončićeve podvale brojnih ljudi koji su se od početka suprostavljali svim zločinim crnogorskog režima, pokazuje da će on biti sve usamljeniji u svom pregnuću. Uprkos sili koja stoji iza njega i svoj podršci režimskih medija. Lijeka tu nema: Š. Radončić sluti da je uzalud potrošen.
Bonus video:
