Stara je mudrost da je vladar lako biti, majka je teško biti. Zašto je to, uopšte, mudrost? Zato što je majka univerzalna mjera ljubavi i poštovanja. Voli se i poštuje taman onoliko koliko treba. Nije dobro ako se voli strastveno ili opsesivno.
To može ukazivati na neke emocionalne probleme. Ukoliko se ona, pak, ne voli i ne poštuje, eto opet problema, drzak ili morbidan tip je na vidiku.
Šta od svih civilizacijskih i društvenih tekovina najviše liči majci? Država. A državna himna je, u suštini, dobro poznati majčinski glas. I opet je odnos približno jednak. Nije dobro ako neko himnu ne voli i ne poštuje. To je najsigurniji znak da je u pitanju nacionalista. Nije dobro da neko, pak, tu istu himnu frenetično i strastveno voli. Opet je u pitanju nacionalista. Onaj drugi.
Država je autoritet, baš kao što je to i majka. Majčinski autoritet u državi su njezini zakoni. Njihova snaga predstavlja autoritet koji se poštuje. Ti isti zakoni imaju majčinsku brižnost i milost jer štite baš onoga kome su briga i zaštita potrebni. Tu je negdje ona iskonska sličnost majke i države. Kao što žena, opsjednuta sobom, ne uspijeva postati pravom majkom, tako i država, u kojoj je njezina vlast opsjednuta sobom, nikada ne postane prava država. Ona je po pravilu, samo zla maćeha.
Političko-pravničkim rječnikom rečeno, država je ta koja ima monopol nad silom. Silom zakona, naravno. Opet pojednostavljeno rečeno, ko silu države ne poštuje ta ista sila će, kad tad, protiv njega biti upotrijebljena. A ko silu države zloupotrebljava, zloupotreba će ga, kad tad, ili glave ili slobode koštati.
Analizirajmo koliko u Crnoj Gori ima onih koji ne poštuju silu zakona. Mnogo. A koliko ih je iz one druge grupe, koji silu zakona zloupotrebljavaju? Opet mnogo, i uglavnom su to ljudi koji pripadaju nekoj od više vrsta vlasti. Nepoštovanje državne sile od strane prve, dobar je alibi za zloupotrebu sile od strane one druge grupe.
Koliko onda ima onih „normalnih“? Malo. Ko je onda u Crnoj Gori zaštićen „majčinskom brigom“ države? Malo ko, jer je većina u riziku. Eto pojednostavljenog odgovora zbog čega su nam potrebne snažne državne institucije kako bi svi imali, ne maćehinsku, nego istinsku majčinsku i brigu i zaštitu.
Kada su himnu „Hej, Sloveni“ počeli pratiti zvižduci, moglo se zaključiti da su se opasno udružili nacionalisti i mafijaši. Država je razbijena, a majka mnogih je ubijena. Nova državno-politička realnost na ex-Yu prostoru je tu. Imamo dosta država, a toliko i himni. Toliko bi trebalo da imamo i majki.
Ali, kada bilo čiju himnu opet prate zvižduci (a prate) znajte - nacionalisti su tu. A kada neku himnu prati frenetično ludilo, opet su tu i nacionalisti i mafijaši. Nešto namjeravaju ušićariti. Jednostavno, oni nemaju mjeru ljubavi i poštovanja prema državi. Oni su, po pravilu, uvijek predatori. A predatori uvijek koriste silu. Da bi, jednoga dana, i sami od sile nastradali.
Približavaju se dani kada će preostali razbijači SFRJ morati odgovarati. U razbijanju onako snažne zemlje upotrijebili su veliku silu. Onu nacionalističku i onu mafijašku. Postaje izgledno da se, bez sile, neće moći savladati.
Za to se treba i pripremati. Razbijači su tada imali, a i sada imaju, izgovor da je SFRJ bila nedemokratska država. Potpuno se slažem da ju je, u mnogo čemu, trebalo demokratizovati jer je demokratizacija društva i države, u suštini, nikada završen posao, „perpetuum mobile“.
Ali, bezbroj je primjera da je, onakva kakva je bila, po mnogim pitanjima, bila demokratičnija nego li što su neke novonastale. Mnogo je primjera prethodno rečenog za koje, na svu sreću, ima još dosta živih svjedoka. Evo samo nekih primjera:
Bio sam član Vijeća škole i u maju 1968. godine, na sjednici istog, bila je tačka dnevnog reda: „Rješavanje statusa učenika E.B.“, inače unuka J.B. Tita. Jednoglasan zaključak Vijeća je bio – prekid školovanja učeniku E.B. Odlukom direktora škole, potpukovnika Zdravka Lončara, učeniku E.B. je prekinuto dalje školovanje. Da li su učesnici donošenja ovakve odluke imali posljedica?
Ne, niko! Dvije godine kasnije (zbog postignutih rezultata u školovanju) moje ime je upisano na Spomen ploču Titovih pitomaca Vazduholpovne vojne akademije, a Zdravko Lončar je nekoliko godina kasnije unaprijeđen u čin generala.
Pitam se, ko bi današnjim moćnicima i pudlicu smio poprijeko pogledati, a kamoli uticati na životni put nekoga od članova njihovih porodica. Možda i bi, ali, uz veliku cijenu. Tada se radilo po zakonu, a sada se najčešće, maše zakonom.
Trideset prvog marta 1971. godine na sastanku u Zadru, pod rukovodstvom pukovnika Momčila Nikića, na kome je prisustvovalo nekoliko stotina starješina, iznio sam tezu da je izgledno da mi, koji smo akademiju završili godinu dana ranije, nećemo ratovati protiv bilo koga, ali, vjerovatno hoćemo međusobno.
Naravno, tezu sam obrazložio. Još ima na stotine živih svjedoka ovog „vrućeg“ događaja. Božo Milačić, službenik u državnoj administraciji Crne Gore, koji živi u Podgorici, je jedan od njih. Tačno je da su bezbjednjaci i komitetlije vrebali priliku da se, na njihov način, pozabave takvim „negativnim pojavama“, ali, tačno je i to da je država funcionisala.
Decembra 1972. pukovnik Momčilo Nikić (Crnogorac iz Kuča) je unaprijeđen u čin generala, a potporučnik Grahovac je vanredno unaprijeđen u čin poručnika. Ljudskoj, pilotskoj i generalskoj veličini, borcu Četvrte crnogorske brigade, Momčilu Nikiću, nekoliko godina kasnije, Crnogorci su napravili političko-bezbjednjačku „sačekušu“, a zemlji se desilo upravo ono na čega smo dvije decenije ranije upozorili. Valja ponovo podsjetiti da je razbijanje Jugoslavije praktično otpočelo 20. avgusta 1988. godine, upravo iz Crne Gore.
Danas, kada neko, sa jakim argumentima i iz najbolje namjere i brige prema svojoj državi i svome narodu, upozorava da su organizovani kriminal i korupcija „atomska bomba“, koja samo što nije eksplodirala, doživljava se kao remetilački faktor DPS političke „idile“.
A kada snaga institucija ne može da dobije bitku sa onima koji ne poštuju silu države, ili zloupotrebljavaju državnu silu, tada je veoma teško izbjeći revolucionarne promjene. Stara je maksima da revolucija jede svoju djecu. DPS AB revolucija upravo se nameračila na jedno svoje dijete. Realnost ili fingiranje prethodno rečenog, jednako je opasno.
Da li će država postati dobra majka, a njezina himna topli majčin glas, prvenstveno zavisi od vlasti. Po ovim mjerilima, svaka vlast može izmjeriti količinu svoje dobrote. Naravno, ako ima snagu da se upusti u ovakvo mjerenje.
Bonus video:
