Odgovor na tekst “Dajte dokaze ili 150.000”, autora Šekija Radončića, Vijesti, 14. 06. 2011.
Gospodin Radončić insistira da se pažnja usmjeri na sporednu stvar i personalizuje pitanje koje prevazilazi nas dvojicu, i svakog pojedinca na našem prostoru. U priči o državnom zločinu deportacije nijesam važan ni ja, ni moj brat, ni moja porodica, ni g-din Radončić, ni Slobodan Pejović, ni Esad Kočan. Važno je utvrditi ko su bili politički nalogodavci ovog zločina u Crnoj Gori, kako bi se oni mogli sudski procesuirati i time zadovoljiti pravda, žrtvama vratiti dostojanstvo, a njihovim porodicama pokazati da je država Crna Gora spremna da se suoči sa sopstvenom prošlošću. Ovim bi, istovremeno, Crna Gora prestala biti talac nerasvijetljenog državnog zločina i onih koji ga prikrivaju.
Dakle, potreba da se utvrde nalogodavci ovog državnog zločina je ono o čemu se treba razgovarati. To je cilj kojem se treba težiti. Ja sam se nadao da će g-din Radončić predano raditi na ostvarivanju tog cilja, ali mi je njegovo skorije djelovanje izazvalo ozbiljne sumnje. On uporno odbija da se odredi prema pitanju političke odgovornosti tadašnje crnogorske vlade i njenog predsjednika. On, štaviše, nastoji da moja pitanja na ovu temu personalizuje. Ova personalizacija se odvija na tri nivoa.
Prvi nivo je insistiranje na sopstvenim zaslugama za održavanje pažnje javnosti na ovom zločinu. Niko ne spori zasluge koje g-din Radončić ima za rasvjetljavanje nekih od okolnosti pod kojima se ovaj zločin dogodio. Ipak, vrijedi podsjetiti da g-din Radončić nije otkrio ovaj zločin. Zasluga za otkrivanje pripada Slobodanu Pejoviću. On je jedini koji je smogao snage da progovori i ovu sramnu epizodu novije crnogorske istorije nazove pravim imenom: državni zločin. Njegovo svjedočenje nije značilo i poricanje lične odgovornosti, jer g-din Pejović nikada nije poricao da je vodio patrolu koja je po dobijenom naređenju hapsila izbjeglice. Slobodan Pejović je jedini svjedok koji je ponudio neophodni kontekst u koji se deportacija mora pozicionirati. Ovo je, istovremeno, i najvažnija tačka u čitavoj priči.
Gospodin Radončić je medijski obznanio Pejovićevo svjedočenje. To, naravno, nije malo i beznačajno dostignuće, i ja nikada nijesam osporavao značaj tadašnjih aktivnosti g-dina Radončića. Naprotiv, onoliko koliko sam mogao, podržavao sam njegov rad i njegov napor usmjeren ka zadovoljavanju pravde. Moja podrška je bila profesionalnog karaktera.
Nakon skoro dvije decenije mukotropnog istraživanja uzroka zločina, politički nalogodavci u Crnoj Gori još nijesu otkriveni. Nedavno se počelo govoriti o odmjeravanju Pejovićeve lične odgovornosti. To je zaista važno, ali to ne može i ne smije poslužiti kao zamjena za utvrđivanje političke odgovornosti tadašnje crnogorske vlade i njenog predsjednika. Fokus sa državnog zločina, koji je koncipiran i izveden od strane državnih organa Crne Gore, g-din Radončić prebacuje na individulanog pripadnika policije. On time negira postojanje državnog zločina i umiješanost tadašnje izvršne vlasti u Crnoj Gori. To čini uprkos raspoloživim dokumentima. Ovo je tačka u kojoj je g-din Radončić izgubio moju podršku.
On se ne usuđuje da deportaciju okarakteriše kao državni zločin jer bi time neminovno okrivio tadašnjeg predsjednika crnogorske vlade. Njegova lingvistička akrobatika je interesantna. On koristi termin “režimski zločin” u želji da ova dešavanja odvoji od lika i djela tadašnjeg predsjednika vlade, Mila Đukanovića i tadašnjeg predsjednika države, Momira Bulatovića. Tokom ranih 1990-ih “režim” u Crnoj Gori je označavao državni aparat koji je propagirao rat i mržnju, i dičio se značkama velikosrpskog nacionalizma. Istovremeno, proturala se priča da je Đukanović, ustvari, uvijek bio veliki Crnogorac, ali da je bio okružen nacionalistima i srpskim agentima, pa nije imao potpunu kontrolu nad radom vlade i pojedinih ministarstava. Pričalo se da je on “dobar, ali su oni oko njega loši”, te da je on i tada bio perjanica takozvane “druge Crne Gore”. Ako se ima na umu ovakav kontekst, onda Radončićevo insistiranje na “režimskom” zločinu, otvara mogućnost da je Đukanović bio neobaviješten o tim dešavanjima, i da su zlo učinili njegovi podređeni koji su, istovremeno, bili agenti “beogradske huškačke politike.”
Ne treba zaboraviti da su MUP i resorni ministar podređeni predsjedniku vlade, i da ne mogu biti slobodni strijelci. Ova hijerarhija ministarske podređenosti premijeru je bila posebno naglašena u periodima Đukanovićevog predsjednikovanja crnogorskom vladom.
Drugi nivo je napor g-dina Radončića da kompleksni događaj svede na aktivnosti jednog policijskog službenika. Redizajniranje državnog zločina dovodi u sumnju njegov kredibilitet kao novinara-istraživača. Prebacivanje fokusa sa državnog zločina i utvrđivanja političke odgovornosti tadašnje crnogorske vlasti, na Slobodana Pejovića, predstavlja istorijski revizionizam. Nadam se da g-din Radončić prepoznaje validnost svjedočenja bivšeg crnogorskog predsjednika, kao i zapisnike Vrhovnog savjeta odbrane za utrđivanje konteksta u kojem se dogodio ovaj državni zločin.
Pošto se treći nivo personalizacije fokusira na lično i porodično, želim izreći samo tri konstatacije. Ja i moja porodica ne gajimo bilo kakav animozitet, a kamo li mržnju, prema g-dinu Radončiću, jer prema njemu nemamo nikakav emotivni odnos. Logično je da on donedavno nije ni znao da ja postojim, pošto se nas dvojica već duže vremena ne krećemo u istim krugovima. Za razliku od njegovog, moj krug je i dalje ostao onaj u kojemu se zločini dokazuju kroz dokumente i nazivaju se pravim imenom. Uvjeravam ga da su svi članovi moje porodice uvijek mislili svojom glavom i nezavisno jedan od drugoga. Ovo kažem svjestan činjenice da je za neke ljude u Crnoj Gori teško da prihvate postojanje mišljenja i djelanja koje bi se formiralo nezavisno od nacije, vjerske institucije i organizacije, partije, familije, klana, ili interesne grupe.
Bonus video:
