Šta sve ne stane u mjesec dana.
Od prošle kolumne u Vijestima, bilo je svega i svačega. Od spektakularnih hapšenja, do (ne)očekivanih političkih ponuda i novokomponovanih ideja.
Jedna ot takvih je svakako bila i beogradska priča o podjeli Kosova, kao rješenju koje bi donijelo i “istorijsko pomirenje” između Albanca i Srba.
Srpski vicepremijer Ivica Dačić je i javno rekao kako Srbija treba da odustane od svoje “kolijevke”, jer je to samo bajka, ali bi zauzvrat morala tražiti da i svi ostali odustanu od multietničnosti kao principa na kojem se grade društva i pristati na razgraničenje između Srba i Albanaca, koje bi, manje-više, rezultiralo pripajanjem sjevernog Kosova Srbiji, a preostali dio bi, prema Dačiću, pripao Albaniji. Stoga, novi sporazum bi trebalo da bude postignut između Beograda i Tirane, dok Priština nema šta da se pita.
Taj novi politički ples Dačić je odigrao tik prije “iznenadnog” i “neočekivanog” hapšenja Ratka Mladića, te je priča o podjeli, koliko god se mnogi srpski političari i trudili, veoma brzo postala stara vijest, o kojoj se sada samo mogu pisati komentari i kolumne.
No, riječ podjela je i zvanično izrečena u Beogradu i to je, kako god da gledamo, neočekivana novina u srpskoj politici prema Kosovu koja eksplicitno daje na znanje par veoma važnih stvari.
Prvo, to je direktno priznanje, sa veoma visokog nivo vlasti u Beogradu, onoga što su mnogi već dosta puta govorili: Srbija je odavno shvatila realnost Kosova, samo što to zvanično niko ne smije priznati (osim valjda Čedomira Jovanovića, i njegove LDP).
Drugo, Srbija je voljna da pregovara o uslovima ozvaničenja svog odustajanja od Kosova, računajući da bi mogla nešto i ućariti za sebe – sjever Kosova, na primjer – da bi mogla i ovu izgubljenu bitku predstaviti kao neku vrstu pobjede i uspjeha. Usput, Beograd se nada da bi novi kurs prema Kosovu mogao otvoriti nove mogućnostio za Srbe u Bosni, koji ionako jedva čekaju da proglase odvajanje od Sarajeva.
I treće, koliko god se govorilo da Kosovo nije uslov za evropsku integraciju Srbije, postaje veoma jasno čak i u Beogradu da je realnost sasvim suprotna – Srbija neće moći u Evropsku uniju dok god ima probleme sa nezavisnim Kosovom, što je jedan od ključnih razloga za započeti dijalog Prištine i Beograda.
Dačićeva priča o podjeli, mislio on to iskreno ili ne, sasvim se uklapa u ovu sliku, jer je sada krajnje vrijeme da se srpska javnost pripremi za posljednji čin predstave, u kojem će Srbija, u dramatičnom stilu, morati da bira između Evrope i Kosova.
I izabraće, naravno, Evropu.
Ali, postoji i druga slika ove medalje.
Beograd računa da može izabrati Evropu, a Kosovo ostaviti tu gdje jeste, kao nedovršenu državu, koja će vremenom sve više i više da postaje breme na ramenima sviju – od međunarodne zajednice do samih kosovskih Albanaca.
Za srpsku vlast sada je važno da Brisel ima pozitivnu predstavu o volji Beograda da riješi pitanje Kosova, u skladu sa voljom većine na Zapadu.
No, ta predstava će trajati samo onoliko koliko to bude neophodno.
Zato je novi politički cilj Beograda da igra konstruktivnu ulogu dok ne dobije ono što traži – status kandidata i datum pregovora – a poslije toga će Beograd zamrznuti sve procese sa Kosovom.
Sa manjkom međunarodnih priznanja, bez ravnopravnog statusa unutar međunarodne zajednice, sa neriješenim odnosima sa Evropskom unijom i blokiranom perspektivom za članstvo u njoj i UN, Kosovo bi, prema nadanjima srpske vlasti, brzo moglo kliznuti u nestabilnost i time postati crna ovca na Balkanu.
Ovakav scenario i nije mnogo teško postići, uzimajući u obzir da unutar EU pet zemalja članica imaju negativan stav i ne priznaju Kosovo, što će omogućiti dalju blokadu Prištine u Briselu. Sa druge strane, vlast u Prištini se već pokazala veoma nespretnom i nespremnom da se nosi sa problemima jedne države.
Ali, cijena koju će morati da plati za jedan ovakav razvoj događaja biće previsoka i neće se ograničiti samo na Kosovo.
Smrt multietničnosti kao cilja na Kosovu, kao što to traže Dačić javno i Tadić iz pozadine, direktno će dotaći i Bosnu, Makednoju, Crnu Goru – pa i samu Srbiju, unutar koje se nalazi supstancijalna masa Albanaca, koji žive na kompaktnoj territoriji i graniče se sa Kosovom.
Odustajanje od principa multietničnosti i okretanje prema jednonacionalnim, etničkim državama, vratiće cijelu regiju u XIX vijek i uništiće ono malo dobroga što je postignuto posljednjih godina.
A zlo će pobijediti.
Dok se ništa bolje nije ni moglo očekivati od nekadašnjeg portparola Slobodana Miloševića, vrijeme je da naša društva daju drugačiji odgovor od onoga iz 90-ih godina prošloga vijeka.
Ako ćemo stvarno u Evropu.
Bonus video:
