Kako Konferencija Ujedinjenih Nacija o razoružanju počinje svoje sedmonedjeljno zasjedanje u Ženevi, na kocki je njena budućnost. Dok zemlje i inicijative civilnih društava ostvaruju napredak, Konferencija stagnira. Njen kredibilitet – tačnije, sami njen legitimitet – je na kocki.
Konferencija Ujedinjenih Nacija o razoružanju, ili CD, kako se neformalno naziva, već dugo predstavlja jedini svjetski multilateralni forum na kome se razmatra razoružanje. Među njenim impresivnim postignućima nalaze se i Konvencije o biološkom i hemijskom oružju, Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja (NPT) i Sveobuhvatni sporazum o zabrani nuklearnih proba.
Veći dio ovog napretka postignut je tokom Hladnog rata, što je dokaz da je moguće propisati globalne zakonske norme, čak i u vrijeme dubokih političkih podjela.
Ipak, što se tiče CD, danas ne djeluje sve tako dobro. Ona funkcioniše po principu konsenzusa, a njene države članice imaju različite prioritete. Neke žele pregovore o nuklearnom razoružanju; druge hoće da zabrane proizvodnju fisionog materijala radi pravljenja oružja; a ostali, opet, insistiraju na tome da ugovor pokrije i postojeće zalihe.
Neki žele sporazum koji će zemljama bez nuklearnog oružja dati bezbjednosne garancije protiv prijetnje ili upotrebe nuklearnog naoružanja; drugi žele sporazum koji će spriječiti oružanu trku.
Međutim, umjesto kompromisa i dobre prakse diskusija po principu „da bi nešto dobio, moraš nešto i da daš“, dogodio se zastoj. Jedan tračak nade se pojavio 2009. kada je osjećaj paralize doveo do konsenzusa oko programa rada Konferencije.
Nažalost, taj plan nije nikada primijenjen. Kao rezultat, CD tokom 15 godina nije postigla nikakav stvarni napredak. Mi prosto ne možemo da dozvolimo da se jedna izgubljena decenija pretvori u sekundu.
Budućnost CD je u rukama njenih zemalja članica. Međutim, plan o razoružanju i neširenju je suviše značajan da bi se dozvolilo da CD zapadne u bespredmetnost zbog toga što države uzimaju u obzir druga mjesta za pregovore.
Prošlog septembra sazvao sam jedan sastanak na visokom nivou u Ujedinjenim nacijama kako bi se razmotrili načini da se revitalizuje rad CD i da se unaprijede multilateralni pregovori o razoružanju.
Učesnici – među kojima je bilo i desetine ministara inostranih poslova – su jednoglasno istakli da za njih članstvo u CD predstavlja privilegiju. Kao i pravilo konsenzusa. Ne bi trebalo da se dozvoli da samo jedna ili dvije zemlje mogu bezgranično blokirati rad organizacije.
Poruka je bila jasna: više ne smijemo raditi kao do sad. Zemlje članice CD moraju da shvate da je budućnost Konferencije na kritičnoj tački. Stalni zastoj povećava rizik da bi neke zemlje koje imaju slične stavove mogle početi da se ovim pitanjem bave negdje drugdje.
Na kraju krajeva, ovaj ćorsokak ima zlokobne implikacije na međunarodnu bezbjednost; što duže potraje, veća je nuklearna opasnost – od postojećih arsenala, od širenja ovakvog oružja, kao i od mogućnosti da ono dođe u posjed terorista.
Ja sam od CD tražio da usvoji plan zasnovan ili na koncenzusu poput onog iz 2009, ili na nekom alternativnom dogovoru. Na moj zahtjev, cjelokupno članstvo UN će u julu ovaj predmet uzeti u razmatranje na prvom zasjedanju Generalne skupštine o ovom pitanju. Taj raspored čini aktuelno zasjedanje CD ključnim za njenu budućnost.
Reafirmisanje plana CD nudi perspektivu za obnavljanje pregovora o pitanjima razoružanja. Prethodni dogovor oko okvira ili ishoda ne treba da bude preduslov za razgovore – ili izgovor da se oni izbjegnu – nego predmet samih razgovora.
Aktuelni zastoj čak i više brine u svjetlu nedavnog zamaha koji se desio na drugim kolosjecima razoružanja, uključujući i prošlogodišnju Konferenciju za reviziju NPT i pojačanu pažnju usmjerenu ka nuklearnoj bezbjednosti. S obzirom da je svijet tako pomno usredsređen na unapređenje ciljeva razoružanja, CD bi trebalo da iskoristi trenutak.
Šekspir je jednom napisao da „se dešava plima u ljudskim poslovima“. Plima u pitanjima razoružanja nailazi, a CD je ipak u opasnosti da potone. A to će se i desiti, ukoliko ne preuzme svoju odgovornost i preduzme nešto.
Copyright: Project Syndicate, 2011.
Bonus video:
