U Vijestima od 21.04. 2011. ministar održivog razvoja i turizma Predrag Sekulić izjavi da će u “slučaju izgradnje hidroelektrana na Morači životna sredina biti očuvana u skladu sa evropskim standardima”.
U osvrtu na istraživanje po kojem 42% građana ne podržava plan gradnje brana na Morači, komentar ministra bio je da bi "mnogo više trebalo ići u objašnjavanje onoga što znače obnovljivi izvori energije" i "ukoliko hidrocentrale budu rađene, ekologija će biti apsolutno očuvana".
Ova ministrova izjava zavređuje komentar. Objašnjavanje potrebe gradnje brana na Morači počelo je pričom da je cilj gradnje rješavanje energetskog deficita Crne Gore, te da bi gradnja brana doprinijela razvoju turizma i da se planira gradnja smještajnih kapaciteta od 16.000 ležajeva.
Maske su postepeno padale, otkrivajući pozadinu ovog projekta. Ispostavilo se da se struja namjerava izvoziti za Italiju, te da cilj gradnje nije rješavanje energetskog deficita Crne Gore, već deficita obnovljive energije kojeg ima Italija.
U priču o razvoju turizma i 16.000 ležajeva mogli su da povjeruju samo oni veoma, veoma naivni. Pametnom je dovoljno reći da oko Pivskog jezera nema ni sto ležajeva četrdesetak godina nakon što je brana napravljena i da je u tom periodu Piva izgubila pola stanovništva.
Sljedeći argument bio je da je gradnja brana u funkciji rješavanja spoljnotrgovinskog deficita. I ovaj argument pada u vodu, kada se zna da bi se izvozom bavila kompanija u dominantnom italijanskom vlasništvu, što znači da bi se prihod od izvoza slivao u italijanske džepove.
Osim toga, taj novac bi u narednih dvadesetak godina išao na servisiranje kredita. Može li se tako rješavati spoljnotrgovinski deficit?
Ministar Sekulić je pokušao s novim argumentom: "Crna Gora je iskoristila svega 17-18 odsto" hidroptencijala. Znači, ako Crna Gora već ne koristi svoje hidropotencijale, daj da ih damo Italijanima da oni rješavaju svoj energetski deficit? Naravno, sve štetne posljedice gradnje brana pale bi na teret Crne Gore.
Problem nije u tome da li treba koristiti hidroptencijal, već kako ga koristiti. Od modela koji je predložila Vlada, gori je teško naći.
Da se vratimo na početnu izjavu da će "u slučaju izgradnje hidroelektrana na Morači životna sredina biti očuvana u skladu sa evropskim standardima.” Znate li, ministre, što predviđa EU Direktiva o vodama iz 2000. godine?
I da rigorozni ekološki zahtjevi koje postavlja Direktiva znatno poskupljuju gradnju brana, te da to sada otežava gradnju hidrocentrala u zemljama EU? Znate li da je Direktivom predviđeno da se za ovakve projekte mora napraviti ekonomska analiza s procjenom troškova?
Pokušao sam do dođem do podataka o procjeni investicija potrebnih da bi se finansirala sanacija posljedica izazvanih gradnjom brana na Morači, kao i procjena troškova za alternativna rješenja, ali izgleda da takva procjena uopšte nije pravljena. Ulaziti u ovaj projekat bez ovako važnih podataka je ne samo suprotno evropskim standardima, već je i neozbiljno.
Odredbe o zaštiti životne sredine u Nacrtu ugovora su neprecizne i suviše opšte. U pravu, ako želite da nešto zaštitite, onda se koriste jasne i precizne odredbe, umjesto opštih, koje ostavljaju prostor diskrecionom tumačenju.
Nacrt nigdje ne predviđa jasnu obavezu koncesionara da finansira saniranje posljedica nastalih gradnjom brana. Takva obaveza se predviđa jedino u članu 13.1(b) ako zbog zbog propusta koncesionara “dođe do Stanja životne sredine” (sic!). Pretpostavljam da je trebalo da piše “Narušavanja stanja”.
Ova tehnicka greška u ovako važnom dokumentu je samo mala ilustracija neozbiljnog odnosa Vlade prema ovom projektu. Barem bez ove blamaže se moglo. Mnogo važnije je da bi posljedica ovako sročene odredbe mogla biti da svi troškovi zaštite životne sredine “po evropskim standardima” budu na teret Crne Gore.
Naime, koncesionar bi snosio samo troškove svojih propusta, što može značiti da bi bio oslobođen obaveze ako propusta ne bude, uprkos devastiranju životne sredine do koje bi došlo samom gradnjom brana, nezavisno od propusta koncesionara.
Treba naglasiti da je ovo suprotno članu 55 Zakona o koncesijama, koji predviđa jasnu obavezu koncesionara da “izvrši revitalizaciju, odnosno rekultivaciju površina degradiranih obavljanjem koncesione djelatnosti”, predviđajući da se ta obaveza precizira ugovorom o koncesiji. Nacrt ugovora predstavlja izigravanje Zakona o koncesijama, otvarajući mogućnost koncesionaru da sasvim izbjegne obaveze koje ima na osnovu Zakona.
Postoji još niz obaveza koje prozilaze iz Direktive o vodama. Recimo, treba definisati ekološki minimalan protok vode, preduzeti mjere za regulisanje sedimentacije u cilju očuvanja hemijskog i ekološkog statusa voda, utvrditi zone specifične zaštite jedinstvenih i vrijednih staništa (kao što su područja Mrtvice i Male rijeke), itd.
Iz Nacrta ugovora, koji sadrži samo šture i opšte odredbe o zaštiti životne sredine, ne vidi se da su poštovani ovi evropski standardi. Ako nije urađena Cost and Benefit (CAB) analiza, koju predviđa Direktiva o vodama, te ako se iz Nacrta ugovora ne vidi da su ispostovani ostali evropski standardi, logično pitanje za ministra Sekulića je: kako to Crna Gora poštuje evropske standarde, ako ne poštuje evropske propise? A prekršeni su i crnogorski.
Da zaključim, gradnjom brana na ovakav način Crna Gora ne bi riješila deficit struje, niti bi riješila spoljnotrgovinski deficit, priča o turizmu je bila udica za naivne, Vlada ne zna koliko će Crnu Goru koštati sanacija posljedica gradnje brana, iz Nacrta ugovora o koncesiji može se zaključiti da bi Crna Gora finansirala tu sanaciju, suprotno Zakonu o koncesijama, a glavni cilj gradnje je rješavanje energetskog deficita kojeg ima Italija.
Ministar Sekulić tvrdi da je protivljenje građana posljedica neobaviještenosti. Uništavati prirodu svoje zemlje, potapati kuće i imanja, puteve i mostove, groblja i crkve, da bi se omogućilo drugoj zemlji da rješava svoje probleme, pa ko normalan može na to pristati? To može samo onaj ko ne razumije o čemu se radi, ili ne misli svojom glavom, jer Partija misli za njega, ili onaj ko ima neki lični interes, a briga ga nije za interese svoje zemlje.
Ne bi ovo bila prva greška, kad je riječ o branama u Crnoj Gori. Pogriješilo se kod one brane u Ozrinićima, gdje se saznalo da nema vode tek kad je brana napravljena. To je bila greška iz neznanja. Ovdje se, očigledno, radi o nečem drugom. To nijedno objašnjenje ne može sakriti.
Bonus video:
