Najprije, o najmanje važnom! Nakon što sam u novinama koje upravo čitate saopštio da mi je iz moje medijske kuće rečeno da pauziram mjesec dana, a zbog podrške koju sam dao buđenju građanske svijesti artikulisane aktuelnim protestima, dakle, nakon toga, iz televizije u kojoj radim, poručuju da sam samoinicijativno uzeo odmor kako bih premjeravao đedovinu u Kučima i kasnije otišao na seminar u Italiju, da se usavršavam. Da, zapravo - nije riječ o kazni.
Prvo mi je zvučalo simpatično, zatim smiješno i komično, nešto kasnije – ozbiljno, i na kraju – vrlo opasno. Simpatično, smiješno i komično – zbog lucidne panične dosjetljivosti sistema, a ozbiljno i opasno – zbog činjenice da je u pitanju – laž.
Jer, imovinu djeda, Ljubiše Milačića (alias Tadija Čemerkić, roman “Svadba” Mihajla Lalića) i njegove braće premjeravao sam i prije nego mi je rečeno da se sklonim sa ekrana na određeno, a odlazak na Internacionalni festival novinarstva, u Peruđu, odakle i pišem ove redove, rezervisan je mjesecima ranije.
Da budem još deskriptivniji, matematički precizniji i logički dosljedniji – ako hipotetički čak i krenemo od pretpostavke da pauziram od posla zbog narečenog seoskog premjeravanja i stručnog usavršavanja – šta u tom virtuelnom slučaju da radimo sa preostalih skoro dvadeset slobodnih dana, jer te dvije radnje, skupa, ne traju više od desetak, od kojih prva traje samo - dan?
Ili se želi posumnjati i u to da mi je uopšte rečeno da od televizijske rabote odmorim mjesec dana?
U tom slučaju, ako baš toliko budem povučen za kučki jezik i uvučen u polje krajnjeg turbo-relativizovanja, moraću da budem vrlo drzak u govoranciji istine i da pokažem egzaktan dokaz, da egzaktniji ne može biti. Tačka.
Na početku rekoh da je prethodna priča najmanje važna, jer je svakome ko voli i želi da gleda, potpuno jasno, bez gore iznijetog, da je u pitanju nevješti izgovor, iznuđeno kvazi-rješenje, instant-istina. Javnost je uvučena u zamku forme.
Debata se pokušava spustiti u blato. Komentarišu se gluposti. Priča se tendenciozno svodi na filozofiju i logiku javno-političkog trača. Tipično.
Da li je važno kako ćemo stvar nazvati? Da li se to zove - suspenzija, prinudni odmor ili nekako drugačije? Da li ćemo se baviti riječima ili, što bi Edmund Huserl rekao – fenomenima?
Da li je ovdje riječ o terminologiji, verbalnim igrarijama, jezičkim finesama i administrativnim formalnostima ili o suštini? A ona je jasna i čista kao majčinska suza, kao današnji vazduh Umbrije nakon kiše, i glasi – sklonjen sam sa posla na odredjeno zbog javno izgovorenog stava.
Zbog poziva na pobunu i bunt, na građanski civilizacijski iskorak, na negodovanje, na nenasilni bijes, na razum i intelektualnost, na sartrovske riječi. Jasne i javne.
I da - čitajući tekstove i komentare, reagovanja i izjave, uviđam i tužan sam što su se mnogi upecali na udicu konstrukcije i neistine. Pitaju poneki – da li sam zaista premjeravao zemlju brskutsku.
Simpatično i tužno. Obeshrabrujuće. Jer, u tome je i suština modernih represivnih sistema, baš to je metod funkcionisanja crnogorske vlasti – ujedno i formalno i lažno. Nacisti i boljševici su doktorirali na toj temi. Da li je ikada pronađen direktan dokaz i potpis koji potvrđuje da je Adolf Hitler naredio pogrom tokom Drugog svjetskog rata? Ne, nikada.
Međutim, problem itekako nadilazi konkretne aktere i povod. On je dublji i opasniji, dalekosežniji i važniji. To je problem našeg društva, našeg bića i naših poraza. Naše istine sa kojom ne želimo da se sretnemo, naše duše u koju ne smijemo da zavirimo. Našeg kukavičluka i političke neiskrenosti, građanske poslušnosti i nedostatka, što bi Danilo Kiš rekao – muda.
Puna su nam usta njih, a njih, Crnogorci – nema! Pričamo o našim velikim Petrovićima, drevnoj dinastiji i crnogorskom junaštvu, a ćutimo dvadeset godina pred malim Milom Đukanovićem i svim njegovima, koji na naše oči, uz pomoć naših ruku i naših glasova grade imperiju straha, moći i novca. Ucjena, nepotizma i kriminala.
Objašnjavam ovdje, u Hotelu „Brufani“, dok dajem intervju nakon što su neki novinari vidjeli moju fotografiju na naslovnoj strani dnevnika “Vijesti“ i zaintresovali se, objašnjavam kako se neiskreno borimo sa organizovanim kriminalom, korupcijom, (ne)slobodom govora...
Neću da lažem, pričam im istinu, iako me duša peče, što ne govorim o ostrvu slobode, intelektualizma i državi za primjer. Ne mogu, iako bih lagao sa slašću. Shvataju Italijani - imaju oni svog Đukanovića.
Čovjek, prije svega, ali i društvo u cjelini, mora preuzeti rizik, mora pobijediti sebe, mora savladati duboki strah. Razmišljam dok na tenane ispijam pivo “Birra Moretti“ o tome šta znači građanska hrabrost, ono što nam najviše fali. I jasno mi je, shvatam – najveći revolucionari ovog svijeta su samo poltroni svjesni svoje poltronštine.
Razlika između hrabrog i kukavice, humanog i nečovječnog, revolucionarnog i podaničkog je u svijesti o stanju duše. Stid pred savješću i istinom goni čovjeka u hrabrost, humanost, revoluciju, pobunu... Ne – iskonski osjećaj dobrog, istinitog i lijepog već suprotno. Saznanje da posjedujemo loše i zlo. Što smo svjesniji da smo loši – postajemo bolji. Veći stid – veća vrlina!
Potrebno je da se probudimo već jednom i pokažemo da postojimo. Da na ličnom planu shvatimo, osjetimo i reagujemo. Da se zastidimo i nas samih i naše vlasti. Da zacrvenimo obraze i osjetimo njihovu toplinu. Da kažemo – dosta!
Da li smo sposobni za to? Kao društvo, kao zajednica, kao građanski kolektiv? Kao ljudi? Iako sve rade da je ugase, da je satru i ubiju, disciplinuju i zatvore, unište i sakriju, od nas samih i svijeta koji nas gleda – iskra postoji.
Vidim to, kao nikada do sada - po komentarima ovih dana, na sajtovima, portalima, forumima, na svom Fejsbuk nalogu koji se usijao. Toliko je iskrenih i dobronamjernih, toliko željnih slobode i pravde, toliko onih zbog čijih komentara čovjeku dođe da zaplače zbog nemoći. Ali, na sreću one - prividne.
I na kraju, nešto sasvim lično. Da – nastaviću da radim u Javnom servisu, jer u njemu, naročito u njemu, kao i u čitavom društvu treba da bude onih koji ne podnose vlast. Koji se protiv nje bore. To je moja, ne samo obaveza, već i novinarska dužnost. Naravno – naša medijska kuća je puna takvih.
Onih koji ne podržavaju naš državni put, zvanične ideje i kvazi-istine. Siguran sam i znam – tako osjeća većina u njoj, ali i u našem čitavom društvu.
Sve ovo je duboki, najdublji i najiskreniji poziv njima, ali i svima takvima – da se napokon probude i pokrenu, da rizikuju, da odluče, da se trgnu, da smognu hrabrosti da to što misle i kažu - kako bi zajedno počeli da pravimo pravo društvo, na pravom putu, sa pravim ljudima.
Pozdrav iz Peruđe.
Bonus video:
