Tek što je Sadie Marigold trgovala novo pepito odijelo u Gieves & Hawkes za svog umišljenog supruga, zli gospodin Mustard je grizao sladoled od vanile, koji mu je kupila Pam, prije samo nekoliko minuta. Jak vjetar je ubrzo istrgao mekani kornet iz njegove ruke, i uprskao uredno očišćen asfalt Savile Rowa, ostavivši nepravilnu bijelu fleku na hlačama gospodina Mustarda. Pobogu, ko još jede sladoled u januaru? Osim ako niste u Kankunu ili na Barbadosu.
Otac McKenzie je ispred haustora zaustavljao slučajne prolaznike, sa istrgnutim bijelim ovratnikom u lijevoj ruci, i kao kakav ludak naglas im saopštavao da se prije dvije nedjelje u Pragu spalio izvjesni Jan Palach. Molly Jones se opsceno kotrljala niz ulicu i psovala Desmonda, koji se docnije zaposlio kao krojač u Nuttersu. Glasine kažu da mu je svakog jutra, u brijačnici čije sam ime zaboravio, mekanu pjenu na lice nanosila izvjesna Martha ili Rita. Narednih mjeseci je počela ulaziti u njegovu kuću sasvim tajno, i to kroz prozor kupaonice. Tog 30. januara 1969. godine, sve je izgledalo naizgled obično i prostrano, sve dok se zvuk potpetica nije počeo utapati u promukli rif koji je dolazio sa obližnjeg krova:,,Jo Jo was a man who thought he was a loner. But he knew it couldn’t last...” Slatka Loretta Martin, za koju su mislili da je dječak, jer se tako odnosila prema sopstvenoj ženstvenosti, uspjela se propeti do druge strofe i potkrovlja pjesme, a zatim i do krova susjedne zgrade, zahvaljujući jednom iščašenom oluku. I tek što je prislonila pogled na niz malih crvenih dimnjaka, vidjela je kako bradati Paul McCartney džemuje u njenom pravcu dobro poznati refren:,,Get back, get back! Get back to where you once belonged!” Nije joj, međutim, padalo na pamet da se vrati bilo gdje! John Lennon je koncentrisano solirao na svojoj ošmirglanoj Epiphone Casino gitari, dok je George Harrison, okrenut leđima, udarao ritam o svoj ogrebani Rosewood Telecaster. U blještavoj crvenoj kabanici, iako zamišljen (kao da je znao), Ringo Starr je skladno pipao svaki segment svog najdražeg instrumenta, od činela do indijanera. Zajedno sa njima svirao je i čuveni orguljaš Billy Preston. Ubrzo zatim Lennon je zavrištao,,Don’t Let Me Down” (!), a nakon što je promrmljao treću strofu, on i Paul su prsnuli u smijeh. Baš kao nekada uz,,Baby’s In Black” ili,,I’m Down”. I zaista, niko se nije tako otvoreno smijao sopstvenim greškama kao Bitlsi, zato što (kako je jednom kazao Frannie McCabe),,niko, ama baš niko, nikada nije bio bolji od njih”.
U tom trenutku su Savile Row i Burlington Gardens postale najzakrčenije ulice u Londonu, uključujući susjedne krovove i prozore. Gospodin Maxwell Edison, sa promrzlim nosem i fiksiranom lulom u ustima, brbljao je o narušavanju javnog reda i mira. Niz Vigo Street su ležali rasuti kroasani gospođice Lizzy, koja je tog dana nosila crveni kaput i papirnati ceger sa svježim zimskim cvijećem. Uslijedile su tri sugestivne (pomalo) bluesy, (pomalo) pentatonične stvari:,,I’ve Got A Feeling”,,,One After 909” i,,Dig a Pony”, čiji su se integralni snimci (naposljetku) našli na ploči,,Let It Be”. I taman što je fabulozna četvorka zagrijala prste, na krovu zgrade u ulici Savile Row br. 3, gdje se nalazilo sjedište Apple Corps-a, pojavila se policija. Na Lennonov znak (,,one, two, three, four”) Bitlsi su opet zasvirali,,Get Back”, koja je ovog puta bila posvećena čuvarima poretka. Legendarni roadie Bitlsa Mal Evans je isključio Harrisonovo pojačalo i saopštio mu kako je policija izdala naređenje da se nastup prekine, nakon čega je,,tihi” George nonšalantno odvrnuo svoj Fender Twin Reverb i nastavio sa sviranjem. Nadležne instance očevidno nisu znale da su Bitlsi oni koji odlučuju kada svirka prestaje. A kada odluče, onda to obično bude - zauvijek.
I taj instant prkos zaista nije potrajao... To su bila ona ista četvorica nasmijanih i pristojnih mladića iz Liverpula, koji su upravo odložili instrumente i otišli u istoriju. Samo je John na kraju sugestivno izrekao:,,Želim da se zahvalim u ime grupe, i nas pojedinačno. Nadam se da smo prošli audiciju.” Loretta Martin se osjećala sluđeno: serotonin i endorfin su joj sjurili niz ćelije, vrištala je na izloge obližnjih tržnica kafe, na ljude u telefonskim govornicama; u jednom trenutku je zagrlila i ovlaš poljubila izvjesnu Joan, zatim se istrgla iz njenog zagrljaja i otrčala kroz filigranski ukrašenu kapiju obližnjeg parka. Godinama kasnije će shvatiti da je prisustvovala posljednjem koncertu Bitlsa.
Da ste se tog dana zatekli u blizini najvažnijeg krova ovoga svijeta, vidjeli biste ili prepoznali na okolnim terasama i prozorima kako se vrzmaju zajedno Maggie May, Eleanor Rigby i Billy Shears; kako između zavjesa, osobito drage Prudence i Michelle, ispijaju neki irski rum; i ubrzo zatim, u uglu nepoznate sobe, opazili biste doktora Roberta i narednika Peppera kako završavaju još jednu smotanu partiju šaha. To je, međutim, bio posljednji put da ste ih mogli vidjeti na jednom mjestu.,,San je završen”.
Otad su svijetom protutnjali vreli i hladni ratovi, porušeni zidovi i podignute žice, spaljena sjećanja i ubijeni gradovi, a Bitlsi nikada više nisu nastupili zajedno.
Bonus video:
